Preskakanje ograde na Zagrebačkoj

Da samo znaš, dragi čitatelju, koliko skica stoji iza Blogledala i koliko puta sam krenula pisati svaki, tako i ovaj post. Krenem, stanem, krenem opet. Pročitam nekoliko puta i onda ili sve promijenim ili obrišem pa opet od nule. Tako nekako je i s mojim životom, posebno u zadnje vrijeme.

No, ajmo od inspiracije koja datira negdje oko travnja ove godine. Proljetos sam počela raditi u novoj firmi, isti posao kao i do tada ali bolji uvjeti, fleksibilnije radno vrijeme, blizina mjestu stanovanja… Svi oni faktori koji su svima nama bitni bili su tu. Obzirom da je bila nova adresa na koju sam svakodnevno morala stići, naučila sam kako izgleda Zagrebačka cesta. (Da, ja sam jedna od onih, rođena u Zagrebu, a dalje od užeg centra nemam pojma gdje sam i sve su mi to tzv. španska sela.)

Baš u vrijeme mog početka na novom poslu, na Zagrebačkoj se pojavilo štene u tipu njemačkog ovčara. Mala crna loptica sa žutim šapicama skakala je iza žice dugačke dvadesetak metara svaki put kad bi netko, a tako i ja, prolazio pored ograde. Vlasnik ili barem poluodgovorna osoba bio je neki beskućnik, koji je spavao ispod napuštene strehe unutar ograde na kojoj je pisalo “PRODAJA DRVA ZA OGRIJEV”. I zbilja, malo u dubinu, bilo je mnoštvo naslaganih cjepanica i čekalo zimske uvjete. Beskućniku je za rukom polazilo podmiriti samo vlastita (tekuća) pitanja, a štene je bilo u potpunosti prepušteno sebi i dobronamjernosti susjeda ili prolaznika.

Jedna sam onih koja nikako da nauči da ne može svakome pomoći, svakoga udomiti i nahraniti i onda me to ždere. Tako me mjesecima žderalo prolaženje pored te ograde barem dvaput dnevno. Niti jednom se nisam približila ogradi toliko da bih ga pomazila jer sam sebično znala da će mi se srce razbiti u milijun komadića.

Veselila sam se svakom susretu s tim veselim crnim pikulama ispod, još uvijek, poluklempavih, visoko uzdignutih ušiju i počela razmišljati zašto je taj pas tamo, tako i baš tada. Što je vrijeme više odmicalo to je štene raslo, a moj entuzijazam za novim poslom koji je bio super i zadovoljavao sve one (drugima) bitne uvjete je sve više splašnjavao. Štene je raslo, a ja sam stajala. I htjela sam iskočiti iz vlastite kože gotovo onoliko koliko se štene trudilo preskočiti previsoku ogradu.

Mjeseci su prolazili, razdoblje rutine je odavno nastupilo, ali nisam ništa poduzimala zbog straha da ne ostanem bez posla odnosno tih (drugima) bitnih uvjeta. Jedno jutro primijetila sam da psa nema ali nisam previše razbijala glavu obrazloživši si da ga možda nisam vidjela u cjepanicama zatrpanom dvorištu. Obzirom da sam standardno kasnila nisam se zaustavila već samo produljila na posao. Nije ga bilo niti u povratku. Sljedećeg jutra uzela sam si nešto vremena od zadane rute, i onako nikome nije bilo stalo kasnim li ili ne, pogledala sam bolje u dvorište i ništa. Niti beskućnika, niti psa. Samo more cjepanica.

“Ma sigurno je na nekom boljem mjestu. Mora biti na nekom boljem mjestu.” – pomislila sam.

Čudan osjećaj spokoja me obuzeo i  držao sve do sutradan. “Gdje god da je, nadam se da nije sputan i da može rasti. I da mu se pikulice smiju ispod onih klempavih ušiju.” – takve i slične rečenice vrzmale su mi se glavom dok sam besposleno sjedila u uredu i čekala da istekne osmi sat.

Sljedećeg jutra probudila sam se lakše nego prethodnih tjedana. “Ma, to je to. Sigurno je danas taj dan.” – govorila sam si dok sam prolazila pored napuštenog dvorišta i vlažnih cjepanica. Sjela sam u ured, nakon nekoliko minuta šef me pozvao na razgovor na kojem mi nije rekao ništa što nisam već znala. “To je to. Idem na bolje mjesto. Danas je taj dan.” – i osjećaj olakšanja. S ramena mi je pao teret koji se skupljao mjesecima, teret za koji vjerujem da je kilažom mogao konkurirati napuštenim cjepanicama.

Prvi put u životu dobila sam, kako ja to zovem, milosrdni otkaz. Skratilo mi muke i dalo mi da rastem kako meni odgovara. Vrlo brzo poslije našla sam novi posao na kojem rastem i rast ću.

Nemam klempave uši, ali pikulice mi se smiju. O psu i dalje razmišljam i nadam se da je na nekom boljem, cjepanicama ugrijanom mjestu.

Zagrljaj,

A.