Nije istina da vremeplovi ne postoje. Ima ih i dogode se kad im se najmanje nadaš. Ne mislim na modernu tehnologiju, gledanje fotografija i videa starih i po nekoliko desetaka godina, govorim o odnosima. Onima koji su puno značili i značit će makar malo sve do kraja (našeg) svijeta.
Svaka minuta s tom osobom je previše, svaka rečenica je već dosadna jer si ju čuo mali milijun puta, a prostor ti je dosadan jer ga znaš napamet.
Taman kad sam za taj nelagodni osjećaj poželjela svaliti krivicu na drugu stranu shvatila sam da bi to bilo pogrešno. Nije druga strana kriva što je meni dosadno i što ja već sve znam. Ili što sam ja otišla 3 godine unaprijed, a što je on ostao na istom mjestu. Poneka nova bora je tu, ali sve ostalo je manje više isto.
Taj vremeplov mi se dogodio nekoliko puta, svaki put u nekom čudnom terminu, neplanski, sretneš prošlost na ulici i kasnije satima razgovarate. Jutro kasnije razmišljaš koliko ti je lijepo bilo onda kad je bilo i koliko je bila dobra odluka otići. Osjećaš neki val ponosa za sve svoje uspjehe koje si postigao u međuvremenu. Tako sam i ja prije par dana, opet, spoznala koliko sam “narasla” i “otputovala”, a koliko je moja prošlost stala ili samo usporila.
Godinama sam plesala u paru, doslovno. Cha-cha-cha, rumba, samba, valceri, tango…Plesala sam gotovo sve što postoji od plesova u paru. I godinama sam se svađala što osoba koja me drži za ruku i nosi zatvorene plesne cipele kasni ili ne drži tempo. Izluđivalo me tada, a izluđuje me i danas. U plesu to i dalje ne toleriram, a u životu samo slegnem ramenima jer drugačije ne ide. Udaljiš se za svoje ili tuđe dobro jer sve je rečeno, a vi ste na nekim drugim razinama ili, bolje, frekvencijama.
Moji koraci, plesni i životni, za neke su prebrzi, a za neke prespori. I apsolutno je u redu kad se to dogodi. Možeš pokušati usporiti i prilagoditi se osobi koja te neki period vremena drži za ruku, ali onda shvatiš da te cipele žuljaju. Ne ide. Tvoje tijelo i srce osjećaju neki drugi ritam, možda i nepravilan, ali ne paše onome tko bi te u datom trenutku vodio za ruku.
Možda si stvoren za plesanje u skupinama, a ne u paru. Možda ti bolje ide solo plesanje, a možda ne plešeš uopće nego stojiš u uglu plesnog podija i samo promatraš. I to je na neki način ples, jer pratiš “koreografije”, osluškuješ “tempo” i “ritam”, gledaš “figure” i “korake”… Ali, nemoj misliti da ne plešeš. Ples je svugdje i dolazi u raznim oblicima.
Može biti da tvog plesnog partnera ili partnerice više fizički i nema, ali vremeplova ima kad se njima najmanje nadaš. Podsjetnici su uvijek negdje pogotovo kad ih na neki način privlačimo. Moj vremeplov u dvije i dvanaestu, trinaestu i četrnaestu je svaki put izazvan. Nisam mu se javila fizički, ali sam ga “prizvala” dan ranije kad sam najboljoj prijateljici rekla: “Imam osjećaj da ćemo se ovih dana sresti”. I uvijek pogodim.
Privučemo ono što prizivamo. I dobro i loše.
Nije mi žao što sam privukla ovaj konkretan skok u prošlost jer mi je očito trebalo da shvatim da ništa nije uzalud. Ni vrijeme provedeno zajedno, ni vrijeme provedeno odvojeno. Sve je to dio neke “koreografije”.
Do idućeg puta, plešite tako da vas cipele ne žuljaju. Možete i bosi.
Zagrljaj,
A.
Tekst možete pročitati na Lola magazinu.
