ČITALO SE

Kuja je ta majka priroda

Baš nešto razmišljam jučer, prekjučer kak smo se mi, ljudi, previše olako pomirili s činjenicom da se prvih 4-7 godina svog života praktički ni ne sjećamo. Da, nečeg se sjećaš, netko više netko manje, prije ili kasnije, ali realno ti je sve u nekoj magli dok ne kreneš u školu ili neposredno prije nje. Pomirio si se s tim da je to normalno i da je to ok, znanstvena činjenica, psihologija, bla bla…

I krenem razmišljati kako to nije ok, kako je krajnje nepošteno da se ne sjećam najboljih stvari u svom životu. Da, to su najbolje uspomene i dostignuća, sigurna sam. Nevjerojatno je kako olako idemo kroz život bez da znamo kakav je osjećaj prvi put osoviti se na vlastite noge, izgovoriti neku riječ ili potrčati. Probala sam si zamisliti kako su negdje izgledala lica mojih roditelja kad sam prvi put rekla “mama”, “tata” ili “špek” i na samu pomisao zasuzila.

Istinabog, postoje (a danas i više i bolje nego krajem osamdesetih) kamere, fotoaparati i pametni mobiteli koji mogu ovjekovječiti sve ono i što treba i ne treba, ali nije u tome poanta. Ne mogu, modernoj tehnologiji unatoč, zadržati taj osjećaj. Tu bezbrižnost koju imaš kad si mali ili mala i kad  običnim gugutanjem utisneš sreću u lice ljudi koji te najviše vole. Nema te naprave koja ti može vratiti tvoj prvi korak, tvoju sreću i ponos na samog sebe jer više ne trebaš pelene. Sve se to ovako čini kao “A neš ti život bez pelena i prvi koraci” ali to je zbilja veliko postignuće za tebe onako majušnog.

Da mogu, mijenjala bih sve svoje uspomene na loše ocjene, nepoložene prijemne ispite, sitne neuspjehe i uzaludne suze na bivše dečke za uspomenu na par ožiljaka po koljenima kojih se ne sjećam odakle su, na prvo igranje legićima , na neke ljude koji su ostali na fotografijama prvih rođendana, a danas ne znam ni tko su ni gdje su…

Vjerujem da bi nam svima daleko više koristila uspomena na tu naivnu i urođenu  hrabrost da se svaki put kad nespretno padnemo i ustanemo nakon što nam mama ili tata obrišu suze. Kad smo bili mali dizanje nam je bilo najnormalnija stvar na svijetu i nismo se bojali padova. Podići se, nakon opetovanih padova, s godinama je sve teže pa s vremenom zavoliš ostati dulje na tlu/dnu. Kad si mali to nije slučaj, stremiš visinama bilo da se radi o nekoj krošnji u susjedstvu ili tek vlastitim nogama, diviš se visokim ljudima sve dok ne narasteš, veseliš se avionima i letu ptica…

Bilo bi divno da ti se nekako može vratiti taj dio tebe i tvojih uspomena, da upotpuni cijelu sliku i zaliječi neke recentnije rane. Vjerujem da je baš u tom dijeliću koji ti je priroda oduzela često puta ključ problema koje navučeš kasnije kroz život, da to imaš ne bi ti bili potrebni psihijatri i svećenici jer si sam sebi objasnio sve.

Stoga, da ne duljim, odlučila sam oživjeti to dijete u sebi i za razliku od odrasle sebe koja ili pluta ili tone, sad idem u visine (nema veze s drogom, op.a.) jer djetetu je samo nebo granica.

Grlim i ljubim,

A.

P.S. Novi blog, slike, priče i slično, stižu puno prije nego inače. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blogledalo.com