Gotovo je. Prošlo je i to Valentinovo i cijela blagdansko-poklonska-shopping euforija. Nakon Božića, Nove godine, sad i Valentinova, ostaje još samo Uskrs i onda smo “mirni” do kraja godine.
Nikad nisam obilježavala Valentinovo. U osnovnoj školi sam dobivala neke čestitke i poklone, znam da se negdje u podrumu u vreći s plišancima nalazi i crveni medvjedić s vražjim repom i rogovima kojeg sam dobila od dečka s kojim sam se prvi put poljubila. Bit će da su u međuvremenu štakori napali ne samo njega nego i cijelu vreću s plišancima jer nisam tamo bila otkako sam odselila 2003. Ali, priznajem, slatko je bilo i tad i sad dobiti nešto. Zapravo, ne znam tko ne voli dobivati poklone i znakove pažnje.
Nemojmo si lagati, svima to u nekoj mjeri treba. Ne samo ženama, nego i muškarcima i to bez obzira na kalendar. Zbog datuma nesvjesno vapimo za tom pažnjom, čak i više nego drugim danima.
“Gle ih, ljigavi i zagrljeni, ona nosi ružu jer je Valentinovo. Ostatak godine glupan joj se ni ne sjeti kupiti cvijeće.” – prolazi ti kroz glavu bez obzira imaš li nekog ili ne. “Ajmeeee, kako je ovo slatko!” – pomisliš kad vidiš neki najkičastiji i najisfuraniji poklon u rukama djevojke u tramvaju, ali istovremeno želiš biti na njenom mjestu.
I tako… prošlo je i to Valentinovo, nagledala sam se cvjećarnica, dućana i videa na internetu ovih dana pa sam počela razmišljati da zašto bi Valentinovo moralo biti za parove? Zašto se svodi na poklone? Treba li mi zbilja neki dan koji obilježavaju svi istovremeno ili želim neki dan u svibnju? U kolovozu?
Mora li ta pažnja trajati samo jedan dan ili taj dan biti uvećana u odnosu na ostale dane?
Mogla bih s tim i sličnim pitanjima do unedogled, ali neću. Nemam ništa od pitanja koja me, sve i da imaju odgovore, ne mogu usrećiti. Ali mogu si pokloniti nešto. Pažnju kakvu bih voljela dobiti i od te neke “bolje” polovice. Izmislit ću sama svoje Valentinovo, neki dan u godini, nebitnog datuma, čak se može i mijenjati iz godine u godinu kad ću se tetošiti kako god mi u tom trenu paše.
Hoću li otići na neko kraće ili dulje putovanje? Posuditi frendovu vikendicu za vikend u brdima gdje nema ni Boga ni interneta? Namazati se uljem i ležati nepomično dok se sve ne upije? Nemam pojma.
Pažnja nije u tome, to je ona krajnja točka cijelog “pažnja procesa” jer prava stvar počinje osluškivanjem samog sebe i da si nadoknadimo nešto što nam nedostaje, a veselilo bi nas.
Ne znam što mi konkretno nedostaje ove godine pa ću se prvo posvetiti slušanju vlastitih potreba i uočavati što me posebno raduje u odnosu na neke druge stvari. Ne, ne trebam dići kredit niti uplatiti loto za to. Ove godine mi čak na crnoj ploči u kuhinji, kredom već tjednima stoji KLIZANJE. Možda da se odvedem na klizanje dok još sezona traje?
Da se pustim sat i pol na led, bez stresa, samo ja (i hrpetina ljudi koje ne primjećujem u tom trenu) i moje noge koje bride od prvog trena kad su upoznale kakav je osjećaj klizati? Da, mogla bih to! A možda da konačno ugasim sve internete, mobitele i laptope na 24 sata (ako ne i dulje) i legnem i čitam knjige koje stoje sa strane, skupljaju prašinu i svako to zrnce bode me direktno u srce?
A da to sve ostavim za sebe? Što god to bilo? Zar ne bi zaljubljenost i ljubav trebali biti nešto intimno, krhko i samim time vrijedno? Da, ljubav se uveća kad se dijeli, ali ne sa cijelim svijetom. Dijeliš ju i bez da svi to znaju, bez da je to samo jedan dan u godini i bez da zatrpaš društvene mreže isforsiranim i lažnim fotografijama i objavama.
Jednako kao što mislim da što koga briga jesam li i što jela prije dva sata, smatram da ne moraju svi znati volim li ovog ili onog i kako nam je u vezi.
Neću reći što ću i kada pokloniti samoj sebi i koliko će to trajati, ali reći ću da sam konačno prihvatila tu osobu s kojom sam u najduljoj vezi do sada. I da, treba joj pažnje. Takva je, to ne krije.
Do idućeg puta, ako niste, zaljubite se. Imate u koga.
Zagrljaj,
A.
