Hod za smisao

Iako mrzim što kasnim u 95% slučajeva na sve dogovore, ma koliko važni bili, postoji jedan razlog zašto se to vrlo vjerojatno neće promijeniti. Uz neorganiziranost, multitasking i društvene mreže koji su razlog mog kašnjenja, postoji još jedan konstantan, a to je da volim hodati.

Toliko volim hodati da po kiši, snijegu i užasnim temperaturama (u plus ili u minus) čak i kad već dobrano kasnim izađem stanicu ili dvije ranije ili uopće ne uđem u tramvaj. Da, biciklom bi sve bilo brže i stizala bih ali ne volim ga voziti.

Godinama me prijatelji, bolje polovice i obitelj nagovaraju na korištenje bicikla kao prijevoznog sredstva od točke A do XYZ, ali ne da mi se jer me previše podsjeća na sjedenje. Prošle godine sam za bicikl ispalila pred majkom da mi je to kao neko strano tijelo među nogama, ali ovo strano tijelo mi se ne sviđa.

Glava mi je svakodnevno puna svega, posla, prošlosti, planova i ideja i navečer samo želim napraviti nekoliko kilometara po kvartu i gradu i zaboraviti sve. Stavim slušalice u uši i krenem, najčešće ni ne čujem što slušam i nije mi bitno, više radi nekog ritma. Često se zna dogoditi da ne primijetim nikoga jer gledam u pod i vizualiziram si kako većina tih, u glavi nepotrebnih, stvari pada po pločniku, kolniku i zebrama koje pokušavam prijeći. I dalje se borim na svakoj zebri, kao što sam pisala prije 3 mjeseca.

Inspiraciju za ovaj post dobila sam davno, ali u međuvremenu se nakupilo previše izgovora, kilometara, bolesti i loših trenutaka da bih ga konačno završila. Ti kilometri koje svakodnevno skupljam gode ali nisu jednostavni jer s njima, iako odbacim neke stvari, dobijem druge koji poslije, ako ih ne iskoristim, postanu komadići stakla u mozgu. Prije par tjedana prošla sam kvartom, standardna terapija i ruta, i zaledila se nasred ulice:

“Vidim, stariji je, ćelav, teško hoda i nosi vrećicu. Ali kako i zašto je u mom kvartu? U ovo vrijeme?” Nije bio onaj kojem sam nekoliko dana kasnije ipak čestitala rođendan iako meni moje ne čestita, a on je za iste zaslužan. Takvih “susreta” u mojim šetnjama, nažalost, ima. Koristim navodnike jer su susreti najčešće moji bijegovi od ovog ili onog, prolasci pored veće i manje žute zgrade, zelenog haustora, i u glavi ispisane poruke koje nikad neće biti poslane.

Dok hodam vodim razgovore koje sam već vodila ili pak one koje nikad neću, što zbog toga što neću dobiti priliku ili zato što nemam snage suočiti se s nekim stvarima i ljudima pa odlučim hodati i riješiti to sama. Možda griješim, ali za sada ne pronalazim ništa što me, uz pisanje, oslobađa toliko kao hodanje.

Te večeri kad sam pomislila da sam ugledala onog tko me i stavio na ovaj svijet i osudio na hodanje i pisanje skrenula sam iza prvog ugla i u izlogu nekog društva ugledala plakat koji potiče ljude na hodanje i rekraciju. U dnu plakata pisalo je:

“Hodanje je čovjekov najbolji lijek. (Hipokrat)”

Od tada sam nekoliko puta prošla pored i pročitala istu rečenicu, rečenicu koja mi je postala svojevrsna mantra u trenucima kad više ne bih znala zašto hodam ili kad sam preumorna da bih izašla van napraviti krug ili dva. Prije desetak dana prolazila sam istim putem, nije mi bio neki dan i dosta sam gledala u pod, kad sam se približila izlogu u kojem je plakat dignula sam pogleda dovoljno da pročitam svoju mantru ponovno ali nisam pogledom stigla do gore. Prema meni se približavala majka koja je gurala mala invalidska kolica u kojima je bio dječak od nekih 7-8 godina. Imao je naočale i bio je sav kao u nekom čvoru iz yoge. Malo sam usporila jer mi u takvim situacijama bude neugodno, kao da se sramim vlastitih nogu i sposobnosti (brzog) hodanja. Kako su mi dolazili u susret, malac mi se nasmiješio očima i licem, a zatim i ja njemu. Prošli su, pogledala sam svoju rečenicu i otišla dalje.

Svaki sljedeći korak u mojoj glavi nosio je taj njegov osmijeh i hrpu pitanja poput: “Zašto mi se nasmiješio?”, “Bi li on htio tako hodati?”, “Je li nagovorio majku da ga u ovaj sitni sat vozi ulicama jer ne može hodati kao ja?”, “Je li pročitao u mom pogledu zašto hodam?” …

Nisam pokušala suspregnuti suze, pustila sam da se osuše do velike žute zgrade.

Među vama koji ćete ovo pročitati ima onih koji su me već pitali mogu li sa mnom u šetnju (jedan prijatelj mi je čak rekao da neće ništa govoriti, da se samo idemo šetati u tišini, i tako je i bilo). Ima i onih koji ne mogu i ne žele hodati nego se voze ovako, onako…

Za pokret svojih misli nisu presudne noge niti prijevozno sredstvo već volja, a toga uvijek ima, čak i kada se misli suprotno.

Grlim,

A.

P.S. Blogledalo je jučer proslavilo drugi rođendan i zaslužuje počasni krug.