Htjela sam si jučer konačno srediti nokte, ali rekoh neću jer me danas čeka čišćenje. Dobro da nisam jer sam si još jučer odvalila pol nokta prilikom stavljanja i skidanja utega na štangu. Ne smetaju mi takve situacije jer sve je to u opisu posla kojim se bavim. I što je najbitnije, posla koji volim.

Puno je tu još stvari koje idu uz odvaljeni nokat ili žulj na peti, ima i stvari koje se ne tiču samog treninga. Administracija, čišćenje i briga o prostoru i ljudima zato ni nisam internetski trener jer vrlo dobro znam razliku između treninga nasamo prema nečijim uputama ili kad netko stoji iznad tebe, primi te za guzicu, namjesti kralježnicu u pravilan položaj, popravi ti koljena… Ali, ovo nije tekst o treninzima, ne ovaj put.

Na tim istim treninzima postoje i trač časopisi koje žene većinom vole i čitaju pa i meni, dok ih pospremam, padne oko na nekog ili nešto. Neki dan, neposredno nakon sata, nokautirao me člančić naslova – “Sama svoja majstorica”, tekstić (moram ovako, uz dužno poštovanje autoru koji je preveo tekst iz nekog stranog medija) o Cindy Crawford kako, pazi sad, SAMA toči benzin na pumpi. I kako je ona divna zbog toga jer nije tražila pomoć. Nigdje spomena da je SAMA zaradila i za taj auto i za benzin nego samo da ga SAMA toči. To je, vjerojatno, autoru teksta bio intelektualno-fizički doseg jednog supermodela, pa hajdmo popunit’ medijski prostor time kako neka žena SAMA toči benzin. Naživcirala sam se, zatvorila časopis, SAMA, i otišla doma.

Jutros otvaram oči, a frendica već šalje neki članak s lokalnog portala u kojem ta neka guruica za sreću SAMA pere WC. I to golim rukama. Na stranu što je WC na snimci čist prije samog pranja (ne’š ti problema gladit’ kristalno bijelu školjku spužvicom koju držiš rukom okupanom nakitom) nego što je u glavi toj ženi koja ima na tisuće obožavatelja (također dobra tema za diskusiju, op. a.) među kojima 99% njih sami peru vlastite zasrane školjke i ne rade od toga intelektualno dobro i ne ističu to kao posebno dostignuće.

Mnogi od njih i žive od toga da ribaju školjke, peru podove, mijenjaju posteljinu i ručnike, peglaju onima kojima se ne da… Ne, nema ništa loše u tome da je netko čistačica ili peglerica, u moru onih koji vjerojatno nisu imali drugog izbora, neki ljudi to i vole raditi.

SAMA toči beznzin, SAMA pere WC, SAM čuva vlastitu djecu, SAM kuha…

Bljuje mi se od podcrtavanja nečega što ne da je normalno nego bi trebalo spadati u kategoriju fizioloških potreba poput disanja, treptanja, znojenja i uriniranja. Dok istovremeno moderni svijet živi, ili se barem trudi živjeti, u tom nekom “pozitivno razmišljanje i samostalnost” duhu ističući koliko je žena napredovala u društvu te koliko je ona danas jača, hrabrija, obrazovanija, punopravnija i emancipiranija podcrtava se da kad nešto najbanalnije SAMA postigne kao da se radi o nekom organizmu kojem je to doseg.

Ili su možda sve žene sad kraljice pa bi im čišćenje i služenje, čak ne drugih nego samih sebe, trebalo biti ispod časti.

U vrijeme kad ljudi, pa tako i žene, gotovo sve rade sami odnosno imaju na raspolaganju  znanje i alate da sami izgrade kuću, pokrenu posao, žene mogu čak i same zatrudnjeti putem paketa sperme na kućnu adresu, glorificira se održavanje domaćinstva i briga za vlastito potomstvo. Dokle god si netko sam nije napravio operaciju na mozgu ili sam operirao slijepo crijevo ne priznajem tu lažnu samostalnost i požrtvovnost u medijima jer ne samo da ponižava status žene ili neke druge jedinke u društvu nego i srozava intelektualni kapacitet čitatelj(stv)a. Meni osobno su takvi članci uvreda i smatram da bi i drugima trebali biti.

Nisam fan spomenute guruice koja pere WC i nisam od ovih novokomponiranih self-help majstora, čak ni od supermodela, iako sve poštujem i trudim se biti koliko – toliko tolerantna, ali meni je ovaj potez s WC-om izrazito nepromišljen i krajnje bezobrazan prema ostatku “pučanstva”. I prema vlastitoj publici.

Znam da se danas promiču, i sama ih dijelom promičem, ti neki principi gdje bismo svi trebali biti jednaki i imati iste mogućnosti samim time što smo živi i zdravi, a sve ostalo su neke finese i razlike. Ali realna sam i tvrdim da to ne može biti istina. Nije istina da svi imamo ili da će svi imati isti start. Neki su se samo trebali roditi, a neki su se morali roditi nekoliko puta u svom životu da bi od sebe napravili osobu kakvom žele biti. Ne može moja startna pozicija biti jednaka nekoj curici u Kongu ili kćeri jedinici koja se samo trebala roditi s određenim prezimenom. Jednostavno nije isto ni jednoj od nas tri, i nijedna od nas tri si to nije birala.

Da, guruica pere WC golim rukama, ali perem ga i ja, i ne samo svoj. Iako moja mama, koja je preko godinu dana radila dva, a katkad i tri posla, od toga su dva uključivala pranje sanitarnih čvorova lokalnih birtija i kafića, da bi meni otplatila apartić za zube i bratu naočale, drugom bratu vozački, ona ih je prala u rukavicama i pizdi kad ja sa svojom psorijazom po rukama ne želim staviti rukavice nego sve radim golim rukama.

Nisam imala najgori start u životu. Jutros sam toga još i više postala svjesna. Naime, u Kongu je u 3 godine silovano 46 djevojčica (to je ono što je evidentirano), najmlađa je imala jedva dvije godine. “Lako” za to što su silovane, one su još k tome i oskrnavljene oštrim predmetima tako da su ih doslovno morali krpati doktori, a nekad ni to nije pomoglo pa su doživotno osuđene na pelene. Do jutros nisam znala da postoji doktor, nominiran za Nobelovu nagradu za mir, poznat kao “doktor koji spašava i popravlja žene”. Do jutros mi nije bilo mučno, onda sam pročitala ta dva članka. Jedan o djevojčicama Konga, drugi o self-help pralji WC-a.

Ne treba meni čista školjka, s rukavicama ili bez, da bi moj ego bio miran (ako to uopće mora biti) i da bih sebe doživljavala boljom osobom. Trebaju mi oči i uši, da vidim i čujem u kakvom svijetu živim i da ne žmirim na bitno, ne urlam na nevažno, čujem ono najtiše. Oči i uši su produžetak srca, ono i čuje i vidi, kad ga imaš.

Ženama je sad bolje nego prije? Negdje sigurno jest, ali u mnogim mjestima je i dalje biti ženom ili djevojčicom najgore što ti se moglo dogoditi.

Do idućeg puta, mislite prije nego lupite,

Zagrljaj,

A.