Trebaju li blogeri kritizirati knjige?

Nedavno mi se na mail javio jedan književni bloger, rekao da je od mog izdavača dobio moju knjigu, pročitao je i da mu se nije svidjela, ali pošto je dobio knjigu i sve to, nekako mu je neugodno pisat loš osvrt, pogotovo što se od književnih blogera i ne očekuje da pišu kritike knjiga nego da samo na lijep i poticajan način zainteresiraju čitatelje za pojedinu knjigu. Ali ova moja mu se baš nekako nije svidjela i osjeća otpor kad je pokušava nahvaliti, osjeća se kao da siluje samog sebe.

Na to sam mu odmah odvratio da se nikako ne ustručava, neka baš napiše ono što misli o knjizi koliko god to bilo negativno.

Uvjeravao sam ga da negativni prikazi knjiga puno više zainteresiraju čitatelje nego pozitivni, izazovu i puno više komentara, polemiziranja. Baš sam se raspisao i krenuo mu objašnjavat da su te bezrezervne, sve redom pozitivne književne kritike i uništile hrvatsku književnost, a književni kritičari, ako ih danas uopće više i ima, pišu te svoje prikaze, kritike za tešku siću, pa im se ne da zamjerat ijednom piscu jer što je pisac jadniji i nemaštovitiji, to ima veću snagu i maštu u hejtanju kritičara koji ga je povrijedio; jednostavno, ne isplati se na leđa nagomilavati neprijatelje za tako mizerne honorare.

Književni bloger zahvalio mi je na poticajnom odgovoru, ali mi je rekao da će mi ipak poslat kritiku prije nego li je objavi na blogu. Okej, neka pošalje. Čim je poslao, žudno sam otvorio fajl s kritikom i krenuo čitat. Osjetio sam kako blijedim, kako mi je sva krv jurnula u mozak od bijesa, poniženja, teškog osjećaja povrijeđenosti.

Moje pisanje je, između ostalog, usporedio sa črčkarijama na zidu kolodvorskog zahoda i predložio da se ubuduće moji zapisi objavljuju na rolama zahodskog papira, a ne u knjigama.

Ubrzo je stigao novi mejl od blogera, upitao me jesam li pročitao i slažem li se da to objavi? Ljutit kao ris ništa mu nisam odgovorio, uvrijeđeno sam zamuknuo. On je, ne bez lucidnosti, zaključio da moja šutnja znači – ne.

Književna groupie