Što čekaš?

“Da sam znao da će ovako biti ne bih te vukao sa sobom, niti bih i sam bio dio toga.” kaže mi neki dan dobar prijatelj jer sam nakon posla uskočila njemu u auto ne bismo li bili na zadanom mjestu u zadano vrijeme zbog više svrhe koju samo on i ja vidimo, sada manje nego na početku. Klasa utopist sam oduvijek i naivnost ću vjerojatno, u nekoj manjoj mjeri sigurno zauvijek zadržati ali količina umora koja se svakodnevno skuplja svime što radim uzima svoj danak.

Malo u brojkama, ako nisi od statistike i matematike, odmah odustani od daljnjeg čitanja.

Od 15-te godine zarađujem, makar povremeno i malo, jer nikad nisam htjela biti ovisna ni o kome, a to je gotovo polovica mog života. Od 20-te godine nisam posudila novce ni od koga, štoviše, posuđujem ih kada nekome zatreba jer radim cijelo vrijeme. Moje skoro desetogodišnje radno iskustvo službeno, osim u CV-u, ne piše i ne bilježi se nigdje znači ne ide mi penzija, staž i što sve birokratsko i neće još neko vrijeme jer sav taj moj izvannastavni trud zaslužan je i za produljenje mog studiranja do maksimalnih dozvoljenih granica iako to nisam ni najmanje priželjkivala. Istinabog, odluka da živim ovako kako živim, pogotovo unazad zadnje dvije godine kad radim po 10-12 sati dnevno minimalno 5 dana u tjednu i minimalno dva posla, je bila samo i isključivo moja, ne žalim se niti bih to mijenjala.

Nekoliko puta sam na klasične upite starijih poput: “Kad ćeš završiti fax i zaposliti se?” ili, još bolje: “Ja sam u tvojoj dobi već imala dvoje, troje djece, stan, karijeru…” kontrirala da su tada bila drugačija vremena i da danas, sve i da imam završen fax ne bih nikako mogla skupiti za nekretninu. Iskreno, ni ne želim je posjedovati ili robovati par desetljeća nekoj banci i kamatama jer život mi je dovoljno stresan i bez toga. 28 godina života, umorna sam kao da mi je barem još toliko i strahujem kako li ću tek biti kad navršim tu daleku šezdesetpetu i otići u zasluženu mirovinu, ako je doživim.

Na stranu svi manji ili veći uspjesi, dostignuća i (osobna) zadovoljstva, ima tih dana kad i ta volja, po kojoj me mnogi prepoznaju, popusti, raspadneš se u paramparčad i ne vidiš smisao svega toga jer imaš osjećaj, iako znaš da si u krivu, da je sve uzalud i da se ne mičeš s mjesta. U tim trenucima se sabereš, podijeliš si par šamara, otrčiš krug oko kvarta, dubiš na trepavicama par minuta, nazoveš frendicu ili što već, da bi sljedeće jutro išla osvojiti neki novi vrh i neku novu crticu u životopisu koji si sama ispisuješ.

Pišem ovo zato što, nažalost ili nasreću, nisam jedina i ima nas jako puno. Ove godine slavim 10 godina mature. DESET (!). Kud je prije prošlo?! Što se sve izdogađalo u međuvremenu? Meni, kolegama iz razreda, neki profesori nisu više niti u školi niti među živima… I onda, za Hrvatsku, relativno poražavajuća statistika. U razredu od 24 osobe, u dobi od 28-29 godina, 3 braka i jedna beba. JEDNA. Većina nas radi i završila je ili je pri kraju faxa, nije u tome problem, jer tko želi raditi, radit će uvijek, a u pozadini rečenice “Nema posla.” leži ništa drugo nego lijenost (moje skromno mišljenje), nego smo većinom prebijeni od života već sad i ne pada nam na pamet u ionako kaotične živote ubacivati još i najnevinije i najdivnije biće koje postoji. Zbilja, moja majka je u dobi od 25 godina imala troje, tvoja barem tebe ili čak i tvog brata ili tvoju sestru.

Ponavljam, u većini slučajeva nije stvar karijere, financija ili biološkog sata već kolektivne apatije koja je napala sve generacije ovog društva pa tako i onu najsnažniju koja bi trebala p(re)okrenuti sve.

Mladi odlaze iz Hrvatske? Školuju se u inozemstvu ili izvoze naše diplome? Neka. Ovdje će imati jedva za režije i kruh, a vani mogu za taj isti posao dobiti više i voditi čak i privatni život? KRENI. Jesi li onda manje domoljub? Nisi. Jesi li izdao državu? Nisi. Ona je izdala tebe davnih dana.

Sad će izbori, za tjedan dana dobit ćemo novu, bolju vlast i sve će biti ružičasto? Nećeš morati van ili strahovati za svoj posao? NE ZAVARAVAJ SE. Kad pobjede ovi ili oni, koji god, ništa ali NIŠTA se neće promijeniti osim imena i slika u novinama i vijestima. Samo, nismo ni ti ni ja “bezgrešni” iako samo neviniji od onih koji su nas stavili na ovaj svijet i rodili u ovim okolnostima, ako si moj vršnjak rodio si se u krivo vrijeme kad je bitka već bila izgubljena (ne mislim na rat, op.a.). Naš grijeh je što smo nastavili slijediti obrasce od prije i biramo ove ili one, desne ili lijeve, plave ili crvene i vrtimo se u krug, a sve je to ista bagra. Uključujući i one male sa strane, tzv. satelite i pridošlice. Proći će izbori i krivnja za sve loše u državi privremeno će se prebaciti na neko lice, neku stranku ili one prije, ali slušaj ovo, statistika je tu neumoljiva:

Njih je manje nego ČETIRI MILIJUNA glasača. Da, njih je, kad sve zbrojiš unazad 25 godina puno puno manje od NAS. Ne mogu oni snositi svu krivicu, oni su samo prezenteri onoga kako jest i kako 4 milijuna ljudi razmišlja odnosno kako ih boli ona stvar. Zaokružujem brojke, navodno je 3,7 milijuna, ali ako pitaš HDZ 12 minuta nakon izbora kad prebroji dijasporu i nađe da je i Walt Disney, zamrznut, ipak bio Hrvat i ostavio je oporučno glas njima, onda nas ima 7 milijuna.

Kad pobijede ovi, oni ili treći i poslije bude sve ISTO, nemoj se čuditi jer nisi niti izašao na izbore ili si glasovao baš za te neke kakti pobjednike. Nisi imao drugog izbora? Jesi. Mogao si se, kao i oni, pobrinuti za vlastitu guzicu i otići daleko ili, to je teže, ostati ovdje i boriti se. Znam, u početku je to borba s vjetrenjačama, ali tračak nade, i to one lude, da ćemo uspijeti i dalje postoji.

Izađi na izbore.

Izađi na izbore jer ćeš se poslije posipati pepelom.

Izađi na izbore jer ćeš imati o čemu čitati, tvitati i fejsati.

Izađi na izbore jer ćeš se imati oko čega ljutiti kad sve ostane ISTO.

Izađi na izbore jer nemaš pametnije iduće nedjelje.

Izađi na izbore, zaokruži bilo što, pokopaj(mo) se još dublje i onda ćeš/ćemo možda prije shvatiti da ovo do sad nema smisla i spasit ćemo generacije koje dolaze.

IZAĐI NA IZBORE.

Misli na svoju guzicu i zato biraj pametno, izbaci svoj bijes jer to je jedini siguran smjer za bolju budućnost bez afera.

Izađi na izbore.

 

IZAĐI.

 

Do idućeg Blogledanja, zagrljaj,

A.

 

P.S. Neću se zamarati uvredljivim komentarima i brojanjima mojih krvnih zrnaca pa odustani u startu. Ovo je samo MOJ odušak.

Previous

Il senso dei passi

Next

Pravo na život, moj život

4 Comments

  1. Koliko je plaćen taj odusak sigurnog smjera? Koliko kosta ideoloska vjernost “socijalistima” koji su blokadama omogucili plljacku 300.000 ljudi, pljacku tesku 17 milijardi kuna, potakli iseljavanje 100.000 ljudi? Samo sramotis crvenu boju.

  2. Josip

    Od objave ovog teksta kao da se nismo pomakli ni milimetra. Stanje koji si opisala gotovo da je isto ( samo radi sebe i nekog vlastitog mira neću reći da je gore). Netom završen prvi krug lokalnih izbora, brušenje za drugi krug a sa velikom vjerojatnošću izvjesni i izvanredni izbori ne daju nam ni malo optimizma da će biti bolje. Političari se bave sobom i matematikom kako osvojiti vlast a ne potrebnim nužnim promjenama o kojima već i vrapci na grani znaju. Svi kao papagaji ponavljaju da bez reforme države i cijene njenog koštanja po glavi stanovnika neće biti sreće. No, nitko nema petlje da zagrebe ispod površine, jer ……… njima je dobro. Pitam se što treba da se desi kako bi smo kao narod i glasači shvatili da je ipak naša sreća, naša budućnost u našim rukama. Trebamo li pasti do dna? Treba li se desiti revolucija?
    Ili ćemo to ipak rješavati civilizirano na izborima, referndumima ili nekim drugim načinom iskazivanje demokratske volje (npr. kao Švicarci koji uredno u u velikom broju izlaze na izbore ….. kao da kod njih nešto nije u redu u državi).
    Ili ……. dok to shvatimo …..možda nas više neće biti, ostat će samo stari i nemoćni koje to više i onako neće interesirati. Tada ćemo imati državu kao veliki starački dom a djeca i djeca njihove djece će slati novce i plaćati smještaj negdje iz Njemačke, Irske, Kanade i da ne nabrajam otale “nesretne” države.
    S obzirom na moje godine, nadam se da taj film neće baš tako brzo biti na repertoaru i ako se potajno pitam kako i gdje će završiti moja djeca.

    • blogledalo

      Tužan, ali istinit komentar. Nadam se da nećeš čestitati rođendane vlastitoj djeci putem Skypea. 🙁

  3. Izlazak na izbore je potpuno legitimna stvar ali ja bi, za tren, o nečem drugom.
    Poročitah prvo objave pod Jelo se. Šta ću, stokilaš sam, volim piti i ljubiti al najviše spremati i pospremati hranu, i gdje ću radije nego tamo. Hajde, ne mogu reći da ne čitam, skoknem stoga i na Čitalo se. Možda si SF fan, tko zna, ili voliš Pekića, možda si mi ako ne brat po oružju onda možda sestra po peru pa i poeziju pišeš, sve je to bilo moguća opcija.

    BAM!!!
    Sreća da sam tvrdoglav pa preživjeh sudar, ti o izborima pišeš!!!

    Neka, piši, lijepo te je čitati kako god okreneš, na meni je da probam anticipirati pa da se izvučem 😉

    I osmijeh!!! 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén