KUKAVICE I PI**E SU ONI KOJI OSUĐUJU DRUGE

Vjerojatno ću znati da sam umrla kad se prestanem čuditi ljudskoj gluposti, zlobi i licemjerju. Lako moguće da lista ne staje nakon samo tri ružne osobine koje, u nekoj mjeri, imamo gotovo svi. Barem u nekom periodu života, ali prije ili kasnije, najčešće prerastemo te osobine.

Neki, i to nemali broj njih, nikad ih ne preraste pa se i dalje “brane” i “hvale” istima. Boli gledati to iz perspektive osobe koja sam postala i one kojoj tek težim postati. Boli vidjeti da su se mnogi kadri naslađivati tuđoj tuzi, boli, tragediji, brojati nekome mane i nedostatke, lažno se prikazivati i onda još javno osuđivati tuđe, nama neobjašnjive, postupke.

Stara poslovica “Prvo pometi pred svojim pragom” kao da je izumrla u 21. stoljeću gdje smo svi najpametniji, najnačitaniji, naj-ovo i naj-ono, a zapravo smo samo jako dobro zapakirano govno premazano raznim filterima što u virtuali što u zbilji.

Prošli tjedan je objavljeno da je još jedna svjetski poznata osoba počinila samoubojstvo. Ne, ovo nije tekst u kojem ću spominjati kako je tako umro dio mog djetinjstva, prisjećati se svih trenutaka kad sam vrtila njegove pjesme dok mi se od njih nije povraćalo i kako današnji svijet glazbe ne valja samo da bih dobila šačicu lajkova, promovirala sebe, svoj blog ili pisanje.

Obzirom da zbog posla svakodnevno puno sati provodim na društvenim mrežama bilo je neizbježno naletjeti na komentare na spomenutu tužnu vijest. Uz uobičajene, meni osobno neukusne, RIP/”Počivaj u miru” statuse i linkove pojavio se, i nije to danas izdvojeni slučaj, velik broj onih koji se sprdaju nečijom smrću ili osuđuju čin samoubojstva.

Kao i uvijek, najlakše je biti junak, da ne kažem “heroj”, poslije bitke, pogotovo ako bitku pratiš iz udobnosti vlastitog naslonjača i iz perspektive svog prividno lagodnog života. Odavno su prošla vremena kada smo vjerovali da je život lak, da je nebo uvijek plavo, a da nakon svake kiše uvijek dolazi sunce. Ne, život nije lak ali ni ne mora biti. Život je borba, a na nama je kako ćemo se s istim boriti i kako ćemo ga izgurati što dalje možemo. Kako ćemo pasti 137 puta, i dići se 138. jer nam je od tuge ljepše imati osjećaj sreće i zadovoljstva. Samo, ljudima je teško prihvatiti da ima mnogih kojima se više ne da ustajati. Ljudi, i to oni koje sam “najavila” kao zlobne i licemjerne vide samo ono što je izvana. Zamisli, netko ima sve (materijalno) što ti nemaš, a želiš, i nije mu dosta?

Kako možemo znati što se uistinu nekome dogodilo u djetinjstvu, prošli tjedan ili 5 minuta prije nego je počinio suicid? Da, možemo znati neke činjenice, kronologiju, stanje na bankovnom računu ako je slavna osoba (jer i to će se iskopati), ali ne možemo nikad znati kako je sve to sjedalo u nečijoj glavi i srcu. Konstantno nas pumpaju da smo jedinstveni i posebni, da ne postoje dvije jednake ljudske jedinke na svijetu i da neće nikad postojati dva seta jednakih otisaka prstiju. Zašto onda ne možemo prihvatiti da ne postoje dvije osobe istog iskustva, istog razmišljanja i istog košmara u glavi?

Zašto tako lako nazivamo samoubojice “kukavicama” i “pičkama jer dižu ruku na sebe”(samo neki od komentara na koje sam naletjela)? Zar je kukavica netko tko se borio sa svojim demonima kako je najbolje znao i umio, tko zna koliko dugo, i onda jednostavno odlučio da si to ne želi više? Zar je pička netko tko diže ruku na sebe, ali nije pička ako digne ruku na nekog drugog?

 

Prije osude tuđih postupaka, ma koliko oni nama neobjašnjivi bili, sjedni i razmisli što se sve tebi dogodilo u životu i jesi li ikad poželio odustati. Jesi li ikad pomislio da ti je dosta? Da ne možeš više? Da nećeš? Vrlo vjerojatno jesi, makar samo jednom. Možda se danas, iz bolje pozicije nego u kojoj si se nalazio tada, smiješ tom trenutku, jer si pobijedio u toj bitci. Ili se prisjetiš svega što ti je dragocjeno i što te drži ovdje, na životu. Razlika je u tome što ti imaš nešto što te drži, što god to bilo, posao, ljubav, obitelj, prijatelji. Samoubojice to nemaju ili barem nisu toga svjesni jer ne razlučuju od košmara u glavi i srcu.

Zašto nije potražio pomoć? Pitaju se uvijek, a da ne znaju je li stvarno tome tako. Kako je to mogao napraviti svojim bližnjima? Možda sam gruba, ali živimo li za sebe ili za druge? Kakav je to život koji posvetiš drugima, a iznutra si odavno umro bez obzira na (stručnu) pomoć izvana?

Ne, ne nagovaram ljude da se ubiju kada se više ne može ili neće već optužujem komentare koji na taj način ne pomažu onima koji su ostali. Naravno da ćemo pokušati pomoći svima do kojih nam je stalo, ali moramo prihvatiti da naše razumijevanje ima granicu jer ne možemo nikad sve znati. Nikad. Nikad apsolutno sveAli možemo prihvatiti nečiju odluku i ne osuđivati je. Jer nikad ne znaš tko to čita, čuje ili vidi, a u glavi mu je kaos bez objašnjenja. Ne treba mu da ga još gurneš dublje u tamu nazivajući ga kukavicom i pičkom.

Do sljedećeg puta, čuvajte se najbolje što znate!

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Originalni tekst objavljen je na portalu Lola magazin.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.