Kalup free

Prije nekih četiri godine prestala sam u potpunosti pratiti trač i modne časopise, kolumne i portale. Ni prije nisam bila neki vjerni pratitelj istih, ali od 2012-te sam skroz ispala iz tog svijeta. I ne žalim ni sekunde. Svemu unatoč, određene korisne, ali i one beskorisne, informacije dođu do mene putem društvenih mreža na kojima sam, za vlastiti ukus, previše i privatno i poslovno.

Ne pratim portale, ne čitam članke, ne gledam televiziju, a opet sve znam. Jer je opet sve isto. Nisam ja po tome ništa posebnija ili kako bi mi jedan komičar rekao: “You must be so popular in your high school.”. Ne. Ne radim to zbog toga, tko voli nek izvoli, meni je to samo jako dosadno. Ne znam kako se zove itko tko je bio u zadnjoj sezoni Farme ili Big Brothera i drago mi je zbog toga. Nisam ni rukomet pratila ove godine, jer mi se nije dalo. Medvjede gledam na Velebitu u Kuterevu ili  u zoološkom, a ne na ledu u nekoj od zagrebačkih ledenih dvorana. Kad mi netko pošalje link na članak u trač časopisu, najčešće ne otvorim nego pogodim o čemu/kome je riječ ili na temelju naslova znam sve. Jer naslovi su uvijek isti. U Storyju, Gloriji, Cosmu… Istinabog, s novitetima na političkoj sceni u Hrvatskoj, naslovi u dnevnim tiskovinama su bez svake konkurencije i, kao što su mnogi već primijetili, satiričari, komičari i scenaristi svakim danom su sve bliže vješanju vlastitih gaća o štap jer im Božo, Tomica i ekipa otimaju kruh iz usta. Ni o njima ne želim znati ništa više od najosnovnijeg jer eto, tek što naučih da postoji neki Mijo Crnoja i njegova baraka, on je već bivši.

Iskreno, nije mi žao što sam ljudska verzija Internet Explorera (postoji razlog zašto sam išla na popravni iz informatike – nisam htjela upaliti kompjuter, a danas, k’o za vraga, živim od interneta) tim više kad vidim kojom brzinom se gluposti na internetu množe. Ne pada mi na pamet pratiti tuđe menstrualne cikluse, svadbe, golove i transfere, kad jedva da stignem popratiti svoje račune, ciklus i poslove koje radim.

Za nedavni rođendan poželjela sam knjigu, bojanku i drvene bojice i dobila sve od navedenog. Na knjigu sam dobila reakcije poput: “A Kindle?! Zakaj si to ne nabaviš? To ti je super, sve ti tamo stane.” – samo sam odmahnula rukom i rekla da mi se povraća od tolikog zurenja u ekran, punjača, gadgeta, pičaka materinih. Daj mi korice, papir, zvuk i miris knjige! Ista stvar je i s bojankom i bojicama. Nikakav Paint, Photoshop ili koji kompjuterski bog ne mogu nadomjestiti tih pol sata ili koliko već imaš vremena bez modernih idiotarija i postaneš dijete, otploviš, igraš se… I stvaraš. Vidiš na svoje oči proizvod svoje mašte i svoju kreaciju, to je onaj najljepši i neprocjenjivi dio.

Inspiraciju za ovaj post dobila sam prije par dana u redu na blagajni kad je žena pored mene doslovno gutala neke trač novine i jedva čekala da dođe doma i vidi tko je s kime ostao trudan i tko se rastao. Tračevi su također jedan od razloga zašto idem frizeru puno rijeđe od prosjeka, jer to smaranje je nešto najgore, a još mi i kosu dira. Često puta mi se desilo da me se okarakterizira kao dežurnog mrzitelja svega, baš zbog toga jer ne slijedim većinu toga što rade i prate drugi oko mene i furam svoj film. Na svom relativno novom poslu neki od kolega prozvali su me Grinchom, da mrzim djecu i kako nije ni čudno da sam sama. Jako lijepo od njih, jer 3 od 3 je bilo krivo. Ovaj zadnji Božić sam bila najbožićnija ikad i bio je najljepši Božić, djecu obožavam (još i više kad su tuđa), a sama nikad nisam. Ima trenutaka kad pomislim da nešto krivo radim, da sam zbilja dežurni mrzitelj i da bih možda i ja trebala u Crkvu, slušati Doris Dragović, biti glasač HDZ-a i imati umjetne trepavice.
Ti trenuci su, srećom, rijetki, a prošli tjedan mi je vlastita mater ispričala nešto prvi put i sve mi je bilo jasnije. Kaže majka:

“Teta u vrtiću je znala do pola 9… Da, i u vrtić si kasnila… Da mora držati bojice vani jer ćeš ti doći i prije svega po rasporedu, moraš crtati inače će biti sranja i nećeš čitav dan biti mirna. Do kraja smjene, tete su obično bile iscrpljene… Nije s tobom bilo lako.”

“Zašto? Pa nisam nikad nikakve gluposti izvodila.”

“A evo, na primjer, bilo je u par navrata situacija da teta okupi cijelu grupu klinaca, posjedne ih i krene im čitati neku priču. Tebi bi priča bila dosadna pa bi se lijepo ustala, otišla na drugi kraj prostorije, grupa za tobom i tamo bi im ti nešto pričala. Jednostavno bi zaboravili na tetu i svi za tobom.”

Sigurno u svemu tome ima i pomalo zaljubljene majke ali fakat su se kockice onda posložile. S 11 godina sam vodila zagrijavanja na plesanju, kad sam nastupala u školi idući tjedan masa ih se upisala u plesnu školu, sa 16 me moja bivša šefica pitala bih li htjela postati aerobik instruktorica, na maturalcu sam bila jedini vegetarijanac, a do kraja maturalca eto ti još njih nekoliko jer su shvatili da jedem finiju hranu i tako još masu situacija jer sam po svoj svojoj prirodi šef tip i ne dam da me se ukalupljuje.

Na internetu smo oduran broj sati dnevno, jako smo bitni, smiješni i uspješni, a nikad usamljeniji. Imaš sve, a zapravo (si) ništa. Vrhunac je i lijenost koja je, internetu unatoč, narasla. Dakle, sve ti je dostupno klikom miša i par udaraca po tipkovnici dovoljno je da saznaš nešto što su ljudi stoljećima tražili i zapisivali, ali ne. Ti ne samo da si glup i neuk već si i lijen. Ta glupost, iako je često jako zabavna, boli. Da postoji prijemni za korištenje interneta, društvenih mreža i sličnog, doslovno kao dozvola, svijet bi bio možda ljepše mjesto, a internet korisniji i vrlo vjerojatno dosadniji.

No, ono što želim reći je, ne gubi vrijeme na internetu osim na ono što te zbilja zanima (što god to je, možda je i Blogledalo u toj kategoriji, a možda ti je u kategoriji glupog kao meni portali ovi ili oni) i izađi van. Stvaraj. Budi i diši. Jer život nije na internetu niti će tamo ikad biti.

Do sljedećeg puta, imaš poljubac i zagrljaj
A.