Otkako pamtim volim radio više od televizije. Ma, lažem sad. Obožavam radio, a televiziji želim brzu i sigurnu smrt. Eto, baš tako je u mom slučaju. Možda se mnogi ne bi složili sa mnom, ali to je samo stvar ukusa.
Toliko volim radio da od malih nogu zamišljam sebe u eteru. Kako pričam o svemu, smijem se, nasmijavam ljude, slušam njihove priče, najavljujem pjesme koje su mi drage i sprdam se s onima koje nisu jer mi se može i hoće. Prošle godine sam konačno ostvarila tu želju i dvaput bila u eteru Radija Student. Srce mi je htjelo iskočiti iz grla i to se čulo u mom glasu. Iako nije bila katastrofa, moglo je biti i bolje, ali želja je ostala.
Svaki dan barem malo slušam radio, doma ili na putu na posao u slušalicama. Ili na poslu. Televizor nemam jer ga ne želim i ne trebam. Radio mi je u stanu potreban koliko i wc školjka. Makar ga slušala samo preko zvučnika na mobitelu.
Neki dan sam nakon dugo vremena kuhala. Ne stižem kuhati kao prije i to me dosta žalosti pa sam ovaj put “kuhala” (čitaj, potrudila sam se tek toliko da je obrok bio svježe napravljen i topao, znači nije bilo sir i vrhnje) i gdje ćeš boljeg društva u kuhinji od radijskog etera. Dobro, i dvije mačke su uvijek tu negdje.
Ono što je u eteru neizbježno i dio je programa su vijesti i jedine su koje mi dođu pod normalno jer ne pratim portale (iako radim na njih nekoliko, srećom ni jedan nije news portal). Negdje kod trećeg narezanog šampinjona i istog rednog broja vijesti prošlo mi je kroz glavu:
“Kaj fakat nema ništa dobro i lijepo u Hrvatskoj?”
Smučilo mi se, a obrok još nisam ni pripremila kamoli okusila. Iako mi iskustvo i zdrava logika govore da se ružne vijesti i negativnosti “prodaju” bolje od pozitivnih i lijepih, puk’o mi je film. Ili eter, ako ćemo točnije. Ne da mi se to slušati jednako kao što mi se ne da gledati pa sam prestala pratiti portale prije par godina, a televizor sam izbacila prije više od pet. Ne mogu. Ne želim si kiseliti organizam nečime što ne mogu promijeniti.
Počela sam razmišljati da kad se zadnji put u našoj sabornici dogodilo nešto lijepo? Kad je netko imao neki lijep govor, a da ga nije tata gladio po glavi ili da nije nosio krvave gaće po Velebitu? Kada je išta tamo imalo smisla i nije poslije bilo samo dobra zajebancija na društvenim mrežama i internetu?
Kada je išta što je proizašlo iz usta onih preplaćenih ljudi u skupim odijelima naišlo na sveopće odobravanje i val pozitivne energije u društvu, bez obzira za koga su glasali na zadnjim izborima? Kad smo posljednji put imali osjećaj da su oni tamo zbog nas? Uopće nema veze jesu li desno, lijevo, plavo ili crveno orijentirani i obojani, jer svi su otkako pamtim razočarali n puta. Sve, tako i mene.
Ugasila sam radio. Zgadili su mi i to. Prebacila sam na YouTube dok nije prošao dio s vijestima i pokušavala se koncentrirati na sebe i svoj obrok. Jer tko će se brinuti za mene ako ne ja sama? Oni sigurno neće, dokazuju to svaki dan. Javno i bezobzirno.
Ne znam kakva je politika preko granice ili oceana i ne zanima me jer se ne bavim takvim poslom niti živim tamo negdje. Koliko god ja probala zagovarati zajedništvo i pozitivne promjene, zbog toga mogu samo udarati glavom u zid jer sam u tome sama, a zbog vijesti na radiju bit ću ne samo sama već i gladna. Hvala, ali ne bih, jer nema ništa gore od gladne žene. To isto znam iz iskustva.
Slušat ću ja radio opet, samo neću u puni sat i na prazan želudac. I pokušat ću da ne utječe na mene, kao što ni ja ne utječem na ove gore na Markovom trgu. Nema razloga da ih puštam u svoj privatni prostor i vrijeme, nisu to ama baš ničime zaslužili.
Do idućeg puta, alkalizirajte se kako znate i umijete,
Poljubac,
A.
P.S. Nova Morrisseyeva pjesma je itekako prikladna, preporučam.