Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Tko te želi, javit će ti se
15/05/2018
Ima tih dana kad se osjećam najusamljenija na svijetu. Kažem si da je to normalno jer moraš imati i takve dane ili barem trenutke. Onda cijeniš one dane kad si okružen ljudima koje voliš i poštuješ. read more
“Ako si mi prijateljica ti ćeš…” – NEĆU
17/04/2018
Mislim da nikad nije bilo lakše imati hrpetinu poznanika, pa čak i prijatelja, a osjećati se usamljeno pored svih njih.
