Ono je doba godine kad je najtoplije u krevetu i kad nema toga zbog čega bih isti napustila. Doslovno. Čak i kad mi mjehur nakon čitave prospavane noći vrišti da ga ispraznim, čekam do onog najbolnijeg trenutka. Sve samo da ostanem u krevetu i ne cvilim kako mi je hladno. Zahvalna sam na tome što imam svoj mir, svoj krevet (iako unajmljen) i posteljinu. I što mi je toplo. Zbilja jesam. Uostalom, kažu i da treba biti zahvalan na malim stvarima. Iako, ovo nisu male stvari.
Zvuk tipkovnice opušta
