Htjela sam pisati o fenomenu koji zovem “osušene glasnice”. Možda i nije najbolji naziv, ali tako se osjećam kad danima komuniciram s ljudima isključivo putem poruka i mailova. “Lako” za to što se ne vidimo po par tjedana ili mjeseci, a živimo nekoliko ulica udaljeni, većina nas danas ne koristi telefon (mobitel) za pozive.
Nekad smo uživali, i mi i likovi u televizijskim serijama i filmovima, doslovno visjeti satima na telefonu. Starci ili muževi (jer najčešće su žene bile te pričalice) čupali bi kosu svaki mjesec kad bi došao račun od telekoma, ali nema veze jer je “hahaha” bilo stvarno to, “hahaha” se orilo sobom, hodnikom i srcem. Čulo se, nije se ispisivalo ili stavljalo neki emoji, sticker ili gif. Plakali smo na telefon, svađali se, razbijali slušalice u naletima bijesa i ljutnje i preklinjali što se to jednako teatralno ne može napraviti mobitelom.
Da, tehnologija je otišla toliko naprijed da je ubila ono prirodno, naše glasnice i našu komunikaciju jedan na jedan.
Jako rijetko danas naletim na osobu s kojom mogu satima pričati. Uopće nije bitno o čemu, kada, je li licem u lice ili preko telefona, nego kako taj razgovor teče. Kad bi se današnje razgovore ljudi koji su sve zakačeniji na tu modernu tehnologiju razbilo na proste faktore i išlo analizirati, ti bi razgovori bili prepuni dramskih pauza (i to onih nenamjernih) i rupa kao prosječan ementaler. Mlađe i modernije generacije kao da su zaboravile pričati, držati tok misli, slagati normalnu rečenicu bez truda… Stalno taj multitasking, mobitel je uvijek negdje, na stolu, u džepu, u torbi pa dok vodiš, i to jedva, razgovor s nekim uživo, paralelno pričaš s nekoliko ljudi putem poruka. Znam da nisam jedina kojoj se to događa. U danu znam komunicirati s 50 i više ljudi što privatno, što zbog posla, a da ni jednom ne ispustim glas. Niti jednom ne čujem nečiji tuđi glas upućen meni. Svi smo u prosjeku na sto strana, htjeli si mi to priznati ili ne.
I onda se dogodi, najčešće neplanski, neka osoba s kojom mogu pričati satima. S kojom mogu zaboraviti na poruke i telefon prepun obavijesti i lajkova. Doslovno si mogu vizualizirati kako moj glas pleše oko njenog/njegovog. Dogodi se, prerijetko za moj ukus, s prijateljima i prijateljicama, potencijalnim ljubavima ili tek ljudima na cesti. Ali nije samo do glasa i komunikacije nego i do toga da te taj razgovor na neki način inspirira, da bi mogao samo sjediti i slušati, zadubljeniji nego u neku knjigu ili film.
Neću ekrane i papire, želim žive riječi, želim zvuk. Želim glas.
Znam da sam sretna kad me čak isti dan ili večer boli grlo nakon što sam provela ugodnih pol sata, sat ili više pričajući s nekime. Da, zato to zovem “osušene glasnice”, jer su zakržljale od preslabe upotrebe. Doslovno nisu navikle na tečnu konverzaciju dulju od par minuta. Sretna sam jer sam pričala s nekim, a istovremeno užasno tužna jer to nije češće. Mi ljudi smo energetska bića, ma što tko na to rekao, jesmo, i jedan od naših zadataka je prijenos energije. Taj se prijenos najčešće nesvjesno dogodi, ali putem poruka i mailova puno manje ili nikako, zato se najčešće osjećamo prazni i nenadahnuti. Oduvijek govorim da su poruke “majka svih nesporazuma” bez obzira koriste li se privatno ili poslovno, jer poruke su podložne različitim interpretacijama, a kad čuješ nečiji glas i još u kombinaciji s licem i očima teško da možeš nešto krivo shvatiti. Ne postoji toliko puno dobrih životnih glumaca i glumica, a ako i katkad naletimo na nekog takvog uvijek možemo puhati na hladno kako se ne bismo ponovno opekli.
Lijepo je kad možeš pričati s nekim i čuti svoj glas bez da te bole glasnice i da imaš suho grlo, ali zadnjih dana voljela bih da se nekima to ipak ne događa. Znam da nije lijepo kad nekome želiš zlo, ali bilo bi divno kad bismo mi ljudi među sobom više i bolje komunicirali putem glasnica, a kad bi neki ne-ljudi zauvijek ušutili. I da ne pišu kakvi su to ljudi koji spavaju sa svojim kućnim ljubimcima, kakve su to obitelji bez djece, kakvi su to parovi koji nisu kao Adam i Eva, nego su Adam i Sven? Takvim ljudima da se oduzme ikakav način komunikacije.
Najglasniji su uvijek oni koji imaju srce veličine grožđice. Oni velikog srca i prepuni ljubavi tu energiju mogu prenijeti u par rečenica ili samo pogledom, dodirom, bez ijedne riječi.
S druge strane, imaš one koji odluče šutjeti. I žmiriti. I onda kad se neka žena konačno ohrabri izboriti za sebe, nakon što su godinama žmirili i šutjeli na njene dobivene šamare i uvrede, onda i oni odluče progovoriti. Protiv nje. Da zašto ona ne šuti i dalje? Zašto ne trpi i dalje? Pa se jadna povuče nakon što je pokušala okusiti slobodu, jer oni koji su svojom šutnjom pomogli da dobije još šamara i ružnih riječi sad su odlučili progovoriti i riječima je vratiti u zatvor u kojem živi. Jer tako vam je u braku. Nije idealno, ali brak je svetinja, kažu.
Ti koji odluče šutjeti za svoju guzicu vjerojatno ne bi niti šutjeli niti žmirili. Vjerojatno i oni spavaju sa svojim psima i mačkama, varaju svoje partnere, žive kako se “ne bi trebalo” ali odluče šutjeti. I progovoriti baš onda kad ne treba.
Prođu katkad dani da ne pričam s nekim uživo ili na telefon, nekad mi to i paše. Isto kao što nekome paše da spava po cijeli dan. Ili da dijeli životni prostor sa životinjama. To odgovara i meni, a nekima ne, i nemam problem s tim. Ali smeta me kad mi se spočitava jer spavam s kućnim ljubimcima. Ili što moj frend spava s drugim frendom, a ne frendicom. To je drugima problem, a na šamare kat niže šute. I ne zovu policiju iako čuju da žena urla u bolovima i strahu.
Ako je to brak u kakvom, prema drugima, trebam biti i ostati, onda neka ostanem zauvijek sama i spavam samo sa životinjama. One barem koriste glasnice kad treba, a ne zato da bi naudile nekome.
Do idućeg puta, koristite glasnice za sebe, ne za druge.
Zagrljaj,
A.
Originalni tekst možete pročitati na Lola magazinu.
