Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.
Ovo nije samo prvi snijeg nego je prvo sve
Sniježi. Prvi put ove zime. Onaj pršić koji ti samo gladi lice, golica ga kao kapljice rose i nama koji nosimo naočale pada po naočalama taman toliko da ih svakih nekoliko koraka moramo obrisati.
Ne znam što odgovoriti na “Kako si?”
Ako unazad desetak dana nisam barem sto puta odgovorila na pitanje “Kako si?” nisam ni jednom. A na mnoga ista ili slična pitanja nisam odgovorila jer jednostavno nisam stigla ili imala snage više odgovarati.
Stigli smo si reći “Volim te!”
Tata, Otkako te nema sjećam se samo lijepih stvari. Mirisa tvoje kože, zvuka tvog smijeha, boje tvog glasa.
Pomozi sirotu na svoju sramotu? Ne, hvala.
“Molim te, neka ostane među nama.” – napisala sam joj. “Jer me sram.” – dodala sam prije nego je išta stigla napisati. “Zašto te sram?” – pitala me. “Zato jer je sve ovako kako je na slici. Ružno, neuredno i prljavo.”
Više ne bježim i ne tražim prečace
Skupljalo se svašta. Dobro i loše, novo i staro, ali skupljalo se godinama. Sve do trenutka kad sam se polusvjesna krajem 11. mjeseca 2011. godine popela na rub balkona na trećem katu i probala baciti dolje među parkirane aute. Ne znam što se dogodilo tih nekoliko trenutaka između poslanog SMS-a tadašnjem dečku i mog povratka […]