Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?

Kome takvi možemo pomoći kad pored zdravih očiju odlučujemo biti slijepi, a pored zdravih ruku ne pada nam pamet pružiti ju nekome kome je potrebno? Jedna ruka je dovoljna, a većina nas ima dvije zdrave.

I taj koji je otišao je imao dvije zdrave ruke i nerijetko ih pružao drugima ne tražeći ništa zauzvrat. Bile su toliko zdrave da su pružale pomoć drugima, i na kraju same sebi oduzele sve što su ikad posjedovale. Tako je, na koncu, mnogima koji sami sebi zatvore vrata ovog i otvore vrata onog svijeta.

Zašto nije tražio pomoć? Ili ju je i tražio, ali je nije dobio? Možda nije dobio ono što je trebao? Zašto sam i ja slegnula ramenima kad sam shvatila da je otišao svojom voljom?

Jasno je da na njegova pitanja ne mogu pronaći odgovore, ali što je s mojim pitanjem, rukama i ramenima?

Ne izlazim baš zadnjih tjedana. Ne da mi se među ljude, ne želim se suočiti s nekim stvarima, odbijam većinu dogovora smatrajući da nisam dobro društvo sad za druge, ali i da nemam ni energije ni volje ni snage za slušanje tuđih priča. Osjećam da u ovom nekom periodu nisam dovoljno dobra prijateljica i kolegica, da nisam prisutna i da me nešto koči pa radije biram bti sama. Znam što je i tko je to nešto, ali opet se odlučujem prešućivati to do krajnjih granica dok ne popucam, isplačem se i na kraju ipak potražim pomoć ili se barem natjeram izaći, umorim se i dočekam novi dan kad mislim da će sve biti bolje. I može biti bolje, iako najčešće nije jer očito to ne želim dovoljno jako, ne još.

Neki dan su me natjerali da izađem iz stana, doslovno sam se morala otuširati i spremiti u sedam minuta, nakon što to nisam danima. Spustila sam se, ona me čekala ispred zgrade. Moje uho za slušanje, rame za plakanje i njene dvije zdrave ruke za grljenje koje je položila na moje obraze. Kaže mi: “Slušaj me sad! Ne možeš više hraniti te negativne emocije! Zovi me!”

Njene dvije ruke unijele su se u moj mrak htjela ja to ili ne i očistile put do svjetla. Nije ona nikakva čudotvorka niti sam ja beznadna, mi smo samo dvije duše koje titraju jednako odnosno razumijemo se i trebamo si. Kažu, budi zahvalan na ovome ili onome, i u redu, jesam zahvalna na puno toga, ali nekako mi se čini da nisam dovoljno zahvalna na svim tim ljudima koji me okružuju i guraju svoje ruke pomoći čak i onda kad ih ne tražim.

Iako i meni prolaze razne misli svakodnevno kroz glavu, kako bi bilo da me nema ili da to napravim ovako ili onako, hoće to u trenucima beznađa ili kad hormoni prolupaju ili kad se danima šopam šećerom pa me još netko dobronamjerno podsjeti na stvari i ljude s kojima se i dalje borim, znam da sam sigurna kad u životu, djelomice i zbog Blogledala, imam ljude sa zdravim rukama pomagalicama. Ljude koji grle kad je teško, one koji iz čista mira pošalju “Dobro jutro!” poruku iako se niste već neko vrijeme čuli, one kojima je dovoljna blesava grimasa da te nasmiju ili te strpaju auto i voze na kavu.

Sve samo da te iščupaju iz mraka i pokažu ti koliko zapravo sjajiš.

Zahvalna sam na tim ljudima, na mojim ogledalima kojima i ja, kad mogu, pružam sve to isto. Za mene nema straha, a nema ni za tu moju omanju vojsku ljudi sa zdravim rukama. Zdrave ruke imam i ja, i oni, što je najbitnije, to znaju.

Do idućeg puta, pružite barem jednu ruku, ako ne i obje.

Zagrljaj,

A.

Danas sam shvatila da sam bogata. I to toliko bogata koliko su zbilja rijetki. Neki čudan period me zagrlio i ne ide pa ne ide. Od jutra pokušavam izbaciti iz sebe sve što boli i sve što znam da ne valja držati unutra i ništa. Dok nije prijatelj poslao poruku da stiže za 10 minuta. Stigao je za 11. Sjeo je meni nasuprot, u tišini, pogledao me pogledom "Ajde sad, kreni!", udahnuo i pričekao par sekundi, a onda je krenulo. Plakala sam mu doslovno na ramenu, izbacila iz sebe sve što se skupljalo zadnjih tjedana dok je on strpljivo grlio i čekao da prođe. Nešto nalik onome kad padneš kao mali, ogrebeš koljeno pa ti mama da pusu da prođe. Tako meni i moj prijatelj, i nije jedini takav kojeg imam, stisne glavu na prsa ili rame i čeka da prođe. I prođe. Bude bolje. Slika bude jasnija, srce manje boli i dublje se diše. Danas sam shvatila da sam bogata da bogatija ne mogu biti jer imam tih nekoliko ljudi koji stisnu i umuknu kad treba isto kao što i ja to za njih napravim. Bilo kada i bilo gdje. U tišini dok ne prođe. ♥ • • • • • #blogger #blogledalo

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on