blogledalo

Zvuk tipkovnice opušta

Živi, ne preživljavaj

Ono je doba godine kad je najtoplije u krevetu i kad nema toga zbog čega bih isti napustila. Doslovno. Čak i kad mi mjehur nakon čitave prospavane noći vrišti da ga ispraznim, čekam do onog najbolnijeg trenutka. Sve samo da ostanem u krevetu i ne cvilim kako mi je hladno. Zahvalna sam na tome što imam svoj mir, svoj krevet (iako unajmljen) i posteljinu. I što mi je toplo. Zbilja jesam. Uostalom, kažu i da treba biti zahvalan na malim stvarima. Iako, ovo nisu male stvari.

Tako sam jedno lijeno jutro opet ostala dulje u krevetu i rastezala se. Ne znam ni kako ni zašto, ali odjednom sam prošla dlanovima preko svojih grudi. I rekoh si: “Ajde, da nije skroz lijeno jutro, iskoristi priliku za samopregled dojki!” Jer skoro nikad to ne radim, a kažu da bih trebala. Izgnječila sam i istiskala sve što se dalo, i dijagnosticirala si polaganu i bolnu smrt ispod svake jagodice prstiju. Te kvržica ovdje, te ondje… “Aha, ova je tu bila prošli mjesec. A ne, koji mi je dan ciklusa? Kad ovuliram? Jesam li jučer pretjerala sa sklekovima? A da mi ovo nije od grudnjaka?”

Minuta i pol diranja vlastitih sisa i 16354829 dijagnoza, od toga sve hipohondraste. “Ajme, Ana, pa ti si hipohondar.” – ja, sama sebi.

Kažu da treba pregledati grudi svako malo, ali prije toga moraš naučiti kako, kada i u kojoj prostoriji. Kažu da se to odnosi i na muškarce, jer i oni imaju žlijezde. Pa kažu da treba pregledati madeže, jer možda je rak kože. I karijese treba pregledati, ako ih imamo, jer to ukazuje na nebrojeni broj bolesti. I vid bez obzira nosimo li naočale ili ne jer monitori i loša rasvjeta su svugdje. Nije dobra umjetna rasvjeta, ali ne gledaj ni u Sunce. Gdje i u što da gledam onda? Kažu i da treba smanjiti unos soli i šećera. Da treba izbjegavati mlijeko jer je prepuno hormona, da treba smanjiti unos glutena jer to je nešto grozno… Kažu ovo, kažu ono.

Mene je mama uvijek učila da nije bitno što netko kaže nego tko je taj netko tko to kaže. A ja ne znam tko su svi ti ljudi. Znam da živim u histerično doba, to znam. Gdje se svaki ibogi trenutak i postupak preispituje 72653 puta i da ništa nije jednostvno, da smo apsolutno sve zakomplicirali.

Od svega se radi nauka. Od prvog poljupca, spoja, upoznavanja, rađanja, umiranja… Od bolesti. Nekada smo svi imali vodene kozice i nitko nije radio dramu oko toga. Nekada su sve cure u mom susjedstvu imale operiran bruh, svi klinci su vadili mandule, svi smo imali uši, a tko nije imao prištiće u pubertetu taj nije bio u pubertetu. I preživjeli smo. Nismo se bojali hoće li sljedeći dan uopće doći, koju bolest ćemo si sami ili će nam dijagnosticirati, hoće li nam veza sutra puknuti, hoće li na poruku odgovoriti…

Pa ta glupa pitanja s kojima se konstantno zbunjujemo. Trebam odgovore. Gdje su? Panika jer ih nema. Bespotrebna panika i stres jer ne trebaš imati odgovore.

Ne trebaš znati hoćeš li sutra završiti pod kotačima, ne trebaš se dati (samo)pregledati od glave do pete kako bi našao nešto neizlječivo. Ima i ona “Tko traži taj i nađe.”. Nije da vjerujem u “sudbinu” i da je sve unaprijed zapisano, ali možda i je. I čemu onda kopati? Uzrujavati se ako to ne možemo promijeniti?

Jedi zdravo. Samopregledaj se. Brini za sebe. Da, da i da, ali džaba sve ako te neki manijak propuca nasred ceste jer eto, došlo mu je. I on jede zdravo, ide na preglede, brine za sebe. I živi u paničnom strahu kao i većina nas danas.

Strah od bolesti, strah od neimaštine, strah od sutra, strah od ponedjeljka, strah od rutine, strah od napuštanja… Gdje je u svemu tome život?

Zbog straha i želje za predviđanjem nepredvidivih situacija zaboravili smo samo biti. Pa što bude. Moramo učiti disati, spavati i jesti. Najosnovnije stvari koje znaju male bebe mi smo zaboravili. Ali znamo napipati rakove, popraviti kompjutere, savjetovati sve o svemu, znamo zavoditi i pozirati…

I ne znamo živjeti.

Do idućeg puta, razmisli na što “trošiš” život.

 

Zagrljaj,

A.

 

Tekst u izvornom obliku možete pročitati na Aportalu.

Previous

Ne laži si da nikad ne bi

Next

To što koristim društvene mreže ne znači da me smiješ maltretirati

5 Comments

  1. Josip

    Eh da!!! Od silnog straha odnosno raznoraznih strahova (koje nam možda i namjerno nameću) da, da …….baš tako ……zaboravismo živjeti svoje bivanje.

  2. Zimzeleni cvijet

    Upravo to, od svega se radi nauka. Sve se gleda pod povećalom (npr. instagram slike svega nebitnog). Naslovi članaka vrište pazi ovo da ti se ne bi dogodilo ono. Isključimo internet i živimo. Preživjet ćemo. Koliko god da poživimo barem ćemo iskusiti život, a ne sigurni pod staklenim zvonom promatrajući druge da bi valjda na kraju mogli reći: I dit it. Obavljeno. Sad mogu na miru otići

    • blogledalo

      Tako je, preživjet ćemo. I preživjeli smo. 😉

  3. Ali baš smo to postali, majstori da si zakompliciramo ono naj, najosnovnije i najjednostavnije u životu.
    Kad si spomenula vodene kozice- sjećam se kad smo ih brat i ja u kratkom razmaku preboljeli, mene su oslobodile od škole, njega od vrtića, pamtim tih par dana po smijehu i igri, pa se pitam po čemu smo to mi onda bili drugačiji od današnje djece? Zašto mene danas toliko gnjave kod dječjeg doktora jer kćer nije po drugi put primila cjepivo protiv kozica? A njoj sa 11 godina usađuju strah što bi se MOŽDA moglo dogoditi… kasnije… nekad?!
    To su samo kozice, jedan od blažih primjera! Danas kihneš, pitaš google što ti je, i ne gine ti najteža i najstrašnija bolest. Zapravo što god kreneš raditi ili misliti, strašno je 😀

    • blogledalo

      Nažalost, da. Sve smo zakomplicirali do maksimuma. Od proklete prehlade radi se drama. A Google nas uništava umjesto da nam pomaže i uči nas novim stvarima. Dokle ćemo živjeti u strah od “možda”? 🙁

Odgovori

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén