Da mogu vratiti novac koji sam u gimnaziji potrošila na instrukcije iz matematike, sad bih imala za jedno lijepo putovanje. Ali, ne mogu, položila sam sve i maturirala. Utvaram si da je tako bolje za mene.

Nije me nešto matematika išla u školi. Aritmetika još nekako, ali geometrija i trigonometrija nikako. A-a, to mi je potpuno apstraktno, a čudno je zapravo jer sam, kažu, neki umjetnički tip osobe. I evo, skoro 12 godina nakon završetka škole dokazuje se koliko mi geometrija, ali i aritmetika, ne idu.

U zadnje vrijeme hoće me trokuti. Ne oni na cesti ili playstationu, nego u ljubavi. Baš me nekako žele ubaciti gdje mi se ne da i realno niti ne pokušavam biti. Ne znam je li konkretno problem u meni ili stvarno muško-ženska prijateljstva ne postoje, ali sve je neugodnije odgovarati na neka pitanja i družiti se s ljudima koje voliš, zbog njihovih ljubomornih odabranica.

Po prirodi sam ljubomorna, u obitelji imam par patološki ljubomornih ljudi, ali sam dosta rano to sebi osvijestila i počela raditi na tome jer sam svoje dečke udaljavala od sebe ljubomornim ispadima, pitanjima i sumnjama i otjerala bih ih baš tamo gdje sam i na koga “sumnjala”. Ali, to je bilo prije desetak godina, nisam imala iskustvo, znanja niti stav koje imam danas. Oprostila sam si tu glupu ljubomoru i ispričala se sebi i drugima što sam bila mlada i zelena.

Nedavno sam, nakon dugo vremena, uživo čula da je bolje da se prijateljeva cura ne pojavi na kavi mene i prijatelja jer je ona, citiram: “Jako ljubomorna.” I tu bih ja trebala reagirati s “Aha, razumijem.” kao da mi je netko rekao da osoba koju čekamo ima gripu i zbog toga ne dolazi. Što se to događa? Zašto bismo tolerirali nešto što nema niti osnovu, niti svrhu?

Zamisli, žena od 30 godina provjerava poruke u mobitelu svog dečka. Zatim vidi i da su na jeziku koji ona ne govori pa ih krene prevoditi. To je dodatan plus za zalaganje, korištenje i vjerovanje Google prevoditelju.

Koliko stvarno imaš godina i vremena za tako nešto? I zašto? Koliko samu sebe ne voliš?

Nikad mi nije palo na pamet ne samo kopati nekome po mobitelu, nego uopće uzeti ga i pogledati koliko je sati. Kad mi netko kaže da si uzmem nešto iz novčanika ili torbe, donesem i čekam da vlasnik toga sam izvadi što god to bilo. Jednostavno ne volim ikakvu vrstu invazije u nečije privatne stvari, čak i onda kad mi daju dopuštenje.

Zašto tako radim? Jer ne bih voljela da je obrnuto. Iako ne skrivam gotovo ništa, ne bih voljela da netko meni pregledava poruke, torbe ili novčanik. Logika je jednostavna, ako ja poštujem nečiju intimu, poštuj i ti moju. Na pamet mi ne padne pitati svog dečka pitanja poput: “A tko ti je to?”, “S kim si?”, “Zašto njoj šalješ poruke?” i slično. Previše se poštujem da bih pala tako nisko i izluđivala i sebe i njega blesavim pitanjima. Uostalom, nisam se rodila s ovom “pameću”, nego sam je stekla. Jer sam s 18 ispitivala da tko je ona, bi li ju kresnuo i je li mu ona ljepša od mene, i to toliko neumorno sve dok stvarno ne bi otišao i poševio tu neku. I još neku.

Ne kažem da sam ja kriva, niti da opraštam prevaru, ali da je moja ljubomora pomogla, nije. Lako za to što bismo prekinuli i prevarili se, mene je ta ljubomora izjedala i dugo kasnije. Prenosila bih ju u sljedeću vezu, bojala se, ne bih imala povjerenja u drugu osobu… Kako glupo i nepotrebno. Baš nepotrebno.

Što ja imam od postavljanja glupih pitanja, nasrtaja, bacanja čaša na nepoznate žene u kafićima samo zato jer su pogledale mog muškarca (ovo nisam napravila, ali događa se često)? Gdje mi je ponos? Je li on zbilja jedini muškarac i je li stvarno toliko privlačan svima da moram biti na oprezu 24 sata dnevno?

Sigurno nije, ništa od navedenog. Sve i da je prokleto zgodan i privlačan, moja ljubomora mi ne da da vidim pravu sliku. Izbezumljena sam, doslovno. Nesigurna u sebe i u ono što imam i vidim prijetnje na svakom koraku. Idem mu na živce, s punim pravom, a jadan više ne zna kako bi me uvjerio da dramim i ludim bezveze. Da je moj. Da je u redu da mu se neke žene nabacuju, ali da je samo moj. Ljubomora mi stišće onaj senzor za nepovjerenje i uvjerava me da laže čim zine, da mu je ta neka sigurno napeta, da ju je možda već i “odradio”.

I onda se dogodi slom. I naš i moj. Ode svatko na svoju stranu, on se riješio ljubomornog tereta, a ja ostanem sama sa svojim ludilom koje vučem kuda god pošla i uništava mi svaku normalnu vezu. Samopouzdanje si srozam do minimuma, sve su cure ljepše i bolje od mene, sve me smeta i nikome ne vjerujem. Jedino što je istina u svemu tome jest da sam si sama kriva za sve to. Ja i moja ljubomora.

Daleko od toga da nemam ponekad napad ljubomore, ali nikad bez pokrića i nikad više toliko da bih time naudila sebi i nama. Naučiš. Valjda. Neke ne nauče, pa su i dalje ljubomorne, pardon na izrazu, kučketine i ne daju ti da imaš muške prijatelje.

Prijatelje kojima ćeš kuhati ručak, jer ti se ne da jesti sama, prijatelje s kojima ćeš ići na koncerte i kojima ćeš plakati kad ti netko slomi srce. Muške prijatelje koji će ti vratiti vjeru u to da nisu svi muškarci gadovi i prevaranti. Uostalom, prijatelji koji će te osvijestiti da si ljubomorna, a njihova cura će ti poslužiti da na primjeru vidiš kako to nije ni za koga zdravo.

Pričaj na mobitel s kime hoćeš, idi na kave, druži se jer to sve želim i ja sebi. Zaboga, ako imam dečka ne vrti mi se cijeli svijet oko njega, niti njemu oko mene. Ako takvo nešto očekuješ, onda nije niti čudno da ne možeš kontrolirati svoju ljubomoru.

Umjesto da postaneš jadnica koja se utapa u moru vlastite nesigurnosti, isplivaj kako znaš i umiješ i pusti ljubomoru drugim jadnicama.

Nikad mi nije matematika pretjerano išla, ali znam da ljubav i osjećaji nemaju veze niti s aritmetikom niti geometrijom.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

Tekst je izvorno objavljen na Lola magazinu.