blogledalo

Zvuk tipkovnice opušta

U tišini najbolje čuješ svoju buku

Živim sama nešto dulje od dvije godine. Zapravo, živim sama od 2011. ili od 1999. ali službeno, i fizički, sama nešto dulje od dvije godine. Nije to tako moralo biti već sam to željela, barem ovaj službeni i fizički dio.

Mogla sam ostati s ocem, zatim s majkom, s jednim pa s drugim dečkom, ali nisam htjela. Razloga je bilo napretek, i mijenjali su se iz godine u godinu. Kako sam rasla ja, tako su rasli i razlozi zašto mi je samoća toliko potrebna.

Iako bi mi financijski bilo puno lakše da troškove života dijelim s nekim frendom, cimericom ili dečkom, do daljnjega mislim da za to nisam spremna. Ne opet.

Još si uvijek trebam sad kad sam se ponovno dobila.

U tom svom, samačkom stanu, konačno mogu ugostiti ljude koje želim, kad i kako mi paše. Mogu biti gola, mogu jesti što i kada mi se hoće ili pak mogu uopće ne jesti, poanta je da nema tog nekog “nadzora” ili nekog kome bih se na bilo koji način trebala ispričavati i opravdavati. Ali, ovo nije tekst o prehrambenim ili društvenim navikama, barem ne u potpunosti.

Privatna arhiva

Kad god mi netko dođe na čaj, jer kuham vodu za čaj bolje od ikoga u Svemiru (i skromna sam više od ikog u Svemiru 😉 ), ne prođe dugo, a da ne primijeti tišinu u stanu.

“Zar je kod tebe uvijek tako tiho?”

“Šta ti ne slušaš barem radio ili neku muziku?”

Da. Većinom je tiho. Jer to je ono što sam si toliko dugo priželjkivala. Tišinu i (ne)mir koji ona za sobom nosi. Kažem (ne)mir, jer tišina katkad može biti jako teška, ali i onda kad je tako potrebna je. Gotovo uvijek kad izađem iz stana još ni ne izađem do kraja iz zgrade, a već imam slušalice u ušima, isključujem sebe i uključujem vijesti, svijet i glazbu. Isključujem onaj (ne)mir, a uključujem neku drugu, više stresnu, rutinu.

Isto tako, kad se vratim u stan, ne stignem još zatvoriti vrata, čupam te slušalice, gasim sve, vibracije, zvukove i zaboravljam na sve što se događa s druge strane ulaznih vrata. Taj trenutak mi je najdragocjeniji u danu.

Radim u buci, na treninzima glazbu slušam gotovo na maksimumu, urlam, a urlaju i drugi… I stalno sam “tu” za nekoga.

Dok sam u tišini tog nekog nema, a “tu” sam za sebe.

Privatna arhiva

Razumijem da mnogima taj osjećaj ne odgovara jer nisu navikli na njega i stvara im neugodu čuti vlastite misli ili vjeruju da postoji onaj izraz “neugodna” tišina kao kad u filmovima dvoje ljudi ne znaju više što bi si rekli, a u njima je sve samo nije tišina. U njima je buka i to zaglušujuća.

Zato i kažem (ne)mir, jer u tišini naučiš što bi s tom bukom. Umiriš se i shvatiš da ti i ta buka treba da bi čuo što ti želi reći, što te muči ili ti nedostaje, što radiš krivo, što te uzbuđuje na bilo koji način… Bez tišine izvana, teško da ćeš čuti i tu buku i zapravo samo bježiš od samog sebe i svojih potreba koje su tu i žele da ih čuješ. Naučiš se poslušati, umiriti, razgovarati sam sa sobom, pa čak i urlati sam na sebe… Sve to u (ne)miru.

Dođu gosti, pričamo, ali kad čuju svoje misli, kao da polude i u tom trenu ja se ustajem i uključujem radio. Ne moraju mi to niti reći, osjetim taj prijelaz. Neka ih, nije na meni da ih naučim ili da slušam njihovu unutarnju buku, a želim da se kod mene osjećaju ugodno. Imam vremena za svoju, i ne želim je, barem ne još neko vrijeme, dijeliti ni sa kime.

Do idućeg puta probaj malo biti “tu” za sebe. U (ne)miru i poslušaj što si imaš za reći.

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Za više informacija o fotografijama koje su korištene u tekstu slobodno me kontaktirajte, hvala!

 

Tekst je izvorno objavljen na APortalu.

 

 

Previous

Zašto biraš biti nesigurna i ljubomorna kučka?

Next

Javljaju da je snijeg, al’ što će ti vijesti kad si najpametniji?

2 Comments

  1. Glo

    Odlično 🙂

Odgovori

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén