blogledalo

Zvuk tipkovnice opušta

Osmijeh na licu uljepšava ulicu, ali i čitav svijet

Običan četvrtak. Dan kao svaki drugi, povratak s posla gotovo pa uobičajenom rutom. Vruće mi je, jedva čekam da malo zahladi i da se ne znojim u (pre)klimatiziranom tramvaju dok teglim knjige, laptop i sve ostale blagodati modernog čovjeka. Izlazim ranije iz tramvaja jer moram do ljekarne, jedne od rijetkih u kojoj prodaju šampon koji koristim dulje od desetljeća. Jebiga, roditelji su me genetski počastili psorijazom pa za šampon izdvajam 100kn (kad sam ga počela koristiti bio je 60-ak, op.a.) i sretna sam ako ga uopće nađem jer u protivnom si glavu do krvi želim odrati. No, nisam htjela o svojoj psorijazi.

Ispred ljekarne, na vrućem asfaltu, pored grafita “OSMIJEH NA LICU ULJEPŠAVA ULICU” sjedi, i to jedva, staričica od kojih 75-80 godina (moguće da je i mlađa, ali je u lošem stanju pa izgleda starije). Pored nje naslonjena štaka. Ispred nje nekakva vrećica i škrabica u kojoj skuplja novce. Polugolih i naotečenih stopala. Otvorenih rana po potkoljenicama. Pretoplo obučena u crninu i sivilo jer vjerojatno je to sve što ima pa u tome i spava i sjedi. Stanuje u toj odjeći, pretpostavljam. Saginjem se, stavljam neke kovanice u škrabicu i ulazim u ljekarnu pored.

U ljekarni hladan tuš, ali ne od klime. Šampona kao za vraga nema. Ništa, kupujem nešto drugo zbog čega nisam došla, ali hajd’ da nešto kupim kad sam već tamo. Standardni potrošački obrazac ponašanja koji je zarazio i mene i ne ponosim se time. Nakon jedno 2-3 minute u ljekarni, dogovora s ljekarnicom oko šampona, izlazim na zagrebačku popodnevnu žegu, psujem sebe i ZET jer mi je tramvaj upravo otišao i čekam. Kao svaki pošteni iščekivatelj tramvaja, vadim ne jedan, već dva mobitela i zurim. Krajičkom oka spazim ranije spomenutu staričicu. Nije bila sama. Ispred nje čuči mlađa žena, lijepo odjevena, uredna. Smiješi joj se i… NAVLAČI JOJ TENISICE KOJE JOJ JE DONIJELA!!!

Provjeravam, nije fatamorgana. Stvarno nije. Donijela joj je i čarape, oblači joj ih dok staričica začuđeno gleda u tenisice kao djeca u Djeda Mraza. Mlađa žena joj se smiješi čitavo vrijeme dok joj navlači čarape zatim tenisice, staričica u čudu, a meni suze na licu.

Osmijeh na licu uljepšava ulicu, kažeš? Ne, osmijeh koji je žena s čarapama i tenisicama imala uljepšao je cijeli, barem trenutni, svijet starice u agoniji, ali i moj. Vjerujem, i svih onih koji su ovom prizoru svjedočili.

Koliko god da je teško da ljudi žive kako žive, da nas vode oni koji ne misle na gole, bose i izranjavane noge svojih sugrađana, istovremeno je lijepo vidjeti ovakav prizor. Budi nadu u bolje sutra. Nadu, koja se zahvaljujući lešinarima koji samo na svoju guzicu misle svakim danom sve lakše gasi, ovakva gesta rasplamsa na još koji tjedan ili mjesec. I malo pomalo bude dobro. Mora biti dobro. Jer nije istina da smo svi odvratni kao oni o kojima se više piše jer su tobože bitni.

Nije istina da ne osjećamo i da ne vidimo. Možemo pomaknuti planine ako želimo, na nama je samo da odlučimo i da krenemo.

Ne moramo pomoći svima jer to je nemoguće, dovoljno je da pomognemo najbližem. Dovoljno je da vidimo, da reagiramo i ne radimo sranja kojih je ionako previše.

Ne znam tko je mlađa žena koja mi je danas ispunila srce, a sigurna sam, i staričici, ali hvala joj jer postoji. Hvala i onima koji su danas nalik njoj i koji će to tek postati. Ima vas. Tu ste.

 

Čuvajte sebe i druge, zagrljaj,

A.

Previous

Otrijeznila sam se od tebe i nas

Next

Uskoro će stići neke nove mladice

3 Comments

  1. Josip

    Još nade ima za nas ……
    Hvala ti Ana!

    • blogledalo

      Hvala tebi na svakom komentaru koji mi razvuče osmijeh na lice 🙂 <3

  2. Priča je predivna, kao i sve ostale ovdje.
    Samo u kontekstu pratnje, nikako ne želeći osporiti niti jedno slovo u njoj, napisat ću i ja nešto.

    Tkalča nije moje omiljeno mjesto pod nebeskom kupolom (a zanimljivo je da ju baš tako zovemo!) no često sam tamo bio u jednom periodu mog života, postavljao sam plazma ekrane po kafićima. Hodam tako od garaže niz obalu, sunčan je dan, u svojim sam omiljenim crvenim hlačama, imam love i mobitel mi je pun, svoj sam šef.
    So far, so good!

    Problem je što imam 110kg na 1.90m, neobrijan sam, ćelav i ne bih baš rekao da sam neki Brad Pitt, a hodam kako hodaju svi brđani kad se spuste na asfalt, pogrbljeno i itresito. Potpuno nesvjesno i djelomice nesavjesno, takakv kakav jesam hodao sam osunčanom Tkalčom namrgođen jer nikada ne nosim sunčane naočale! I sasvim nenadano sam to i shvatio po kolektivnoj reakciji ljudi koji su mi išli u susret – razmicali su se da me slučajno ne dotaknu. Ne bih rekao da je to bio strah, više kao evolucijska nužnost, da se ni ne dovedu u konfliktnu situaciju ili da ih ne okužim svojim mrgođenjem.

    Polako, batice! Nema to baš smisla, rekoh sebi, a smisao je poprilično primamljiva nagrada u mojim očima. I odlučih se u tom trenutku ispraviti i nasmijati! U početku to bijaše usiljen osmijeh, drugačije nije ni moglo biti no ubrzo se sustav samoregulirao.

    Nakon par koraka, sada dvostruko svjesniji, počeo sam primjećivati i prve poglede koji su bar na sekundu ostali na meni. To mi je pojačalo i uprirodnilo osmijeh, što zbog ega a što zbog zadovoljnog logičara u meni, a samim tim je i produžilo zadržavanje pogleda na meni. Budimo realni, ne radi se tu o masovnoj pojavi, ali svejedno je godilo!

    Do skretanja ka Leonardu bio sam nasmijan kao na nekom smijavcu, od uha do uha (i dobro je da sam ušao u kafić jer ni to nije baš vesel prizor) no bitnije od toga je da sam ne samo uplašio manje ljudi nego nekima možda i na trenutak izvukao njihov osmijeh van.

    Da privedem ovo kraju, u duhu gospođe Hay, ne možeš ni ulicu uljepšati ako ne uljepšaš prvo sebe, a dobit je mnogostruka. I zato je i ovaj anđel na tvojim fotografijama tako divan! Koliko li je ta žena sretna i zadovoljna u sebi (što ne znači da joj je lako!), čudo jedno! Samo se mogu nadati da ću i ja jednom biti toliko!

    Hvala ti na priči!

    I osmijeh 🙂

Odgovori

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén