blogledalo

Zvuk tipkovnice opušta

Nedjeljni ručak s njegovima bio je kao odlazak na strijeljanje

Skoro svake nedjelje bili smo kod njegovih na ručku. Svaki put manje-više isti jelovnik. Isti ljudi i tanjuri. Identični razgovori i teme. I sve gori osjećaj nepripadanja u želucu.

Standardno prenošenje tko je bio na misi, što se pričalo, kako se izgledalo… Toliko zorno i živo isprepričano svake nedjelje da sam imala osjećaj da sam i sama prisustvovala svakoj od tih misa, a nisam bila ni na jednoj. I ne žalim što nisam, ali žalim što sam uz hranu koju su mi servirali s godinama gutala sve veće i veće knedle.

Najčešće teme, škola i fakultet, jer za ručkom je normalno da se broje diplome ljudi koji su bili na misi. U mojoj glavi, etiketiranoj kao “ona koja nije završila faks” nisu postojala imena već samo tko je iz čega i koliko diploma imao. Doktori znanosti, docenti, primarijusi, profesori, akademici… Što je viša titula, to se više o toj osobi pričalo, bez obzira je li ta osoba kompletan šupak, što je često znao biti slučaj. Za stolom je bilo ponešto doktora znanosti, inženjera, magistara, ali uzalud sve kad su većinom bili ne-ljudi.

Prema njima, ja nisam valjala iz više razloga. Nisam išla na misu, a prije jela se nisam molila nego sam samo šutjela, sjedila i čekala da molitva završi. Nisam znala ništa o ljudima koje su spominjali, jer me nisu zanimali. Nisam bila odjevena kao svi prisutni. Moji roditelji su bili razvedeni, nisam još uvijek završila faks… Ja sam samo bila neka djevojka koju je sin doveo doma. Kad sam i htjela unijeti sebe u neki razgovor, najčešće bih požalila jer sam, citiram, “presarkastična, i to me kvari”. Onda sam odlučila šutjeti, zbrajati u glavi diplome svih ljudi koje su ti ne-ljudi spominjali, pričekala desert i jedva čekala da odem. Nažalost, bila sam smrtno zaljubljena u njihovog sina čitavo desetljeće, i nisam znala da to nije dovoljno dobar  razlog zašto bih i dalje morala gutati njihova govna svake nedjelje.

Nisam završila faks, nisam vjernica, ne slušam klasičnu glazbu, nisam iz bogate obitelji… Postala sam više “nisam” nego “jesam”. Malo-pomalo anulirali su me i doveli do razine neprepoznatljivosti. Ljudi koji su me upoznali dok je ta veza trajala nisu znali da Ana koju su tada upoznali nema veze s onom prije ili ovom koja je(sam) danas.

Na dan kad je našoj vezi naprasno došao kraj, bez nekog najavljenog razloga, čula sam sve to ponovno. Dobila sam i bonuse, kao nagradu za vjernost: “Nisam se htjela udati u crkvi, nisam htjela njihovo prezime, nisam htjela njene plahte, nisam htjela isti namještaj i posuđe kakvo su imali svi u obitelji…” Ukratko, NISAM oni. Toliko su me svi iznapadali sa svime što nisam da sam zaboravila što jesam i koliko vrijedim.

Trebalo je vremena da mi sjedne da nije problem u onome što ja nisam nego u onome što jesam, odnosno što sam unatoč pritiscima koji su trajali godinama zadržala svoj stav i kičmu. Ostala sam ja, nevjernica koja razvlači faks i milijun obaveza i hobija. Klinka u martama koja želi cijeli stan u bijeloj boji s pokojim uvrnutim detaljem, a ne želi živjeti u muzeju Grada Zagreba. Koja želi jesti što joj se i kad jede, bez obzira je li svećenik taj dan to posvetio. Ona koja je u unajmljeni stan stavila akvarij s ribicama umjesto raspela. Ona koja je bila i ostala iskrena.

Ispada kao da sam bila u vezi s njegovom obitelji, a ne s njim. I ispada dobro. Jer su i njega anulirali, isprogramirali, postavili ne na tvorničke nego na njihove postavke, natjerali ga da zaboravi tko je i što je. Samo je slijedio obrasce koji su mu bili usađeni od malih nogu. Na kraju je ispalo onako kako su oni htjeli. Oženio je curu koja je završila faks, iz bogate je obitelji, vjernica, moli se za stolom, uzela je njegovo prezime. Vjerojatno je i prestala postojati.

Nisam više mogla s tim etiketiranjem. Ne jednom sam se posvađala s nekim iz njegove obitelji kad sam postavila pitanje, da kakav je taj čovjek o kojem pričaju? Taj neki magistar Svemira i klasične glazbe? Ili mi nisu znali odgovoriti ili bi mi odvratili da to nije bitno jer on ide u crkvu, ima lovu i diplome. Meni to nije bilo bitno i to nisu mogli prihvatiti.

Godinama kasnije shvaćam zašto nisu skidali etikete i cijene ni sa jednog proizvoda, i zašto su pričvršćivali lustere i plafonjere u strop s još neskinutim naljepnicama i ceduljicama. Da se vidi. Da svi znaju otkuda je i koliko košta. Isto tako su išli i u crkvu, da se vidi. Kupovali stvari koje su precijenjene pod izlikom kvalitete, a zapravo nisu ništa drugo nego snobovi. Sakupljali diplome da bi imali o čemu pričati i da bi imali osjećaj da im se ljudi zbog toga dive.

Da bi sami sebi bili vrijedniji na temelju onoga što oni misle da drugi o njima misle. Kakav jad od ljudi.

Mene to nikad nije niti će me ikad kupiti. Uvijek ću se posvađati na mrtvo i braniti nekoga jer vjerujem u njegovu dušu i namjere, a ne u diplome i račune. Upoznala sam na desetke ljudi s najvišim titulama mogućim i jednak broj onih koji nemaju završenu srednju, nekad i osnovnu školu, a jedino što mi je u oba slučaja bilo bitno jest kakav je tko čovjek. Kako se ta osoba odnosi prema drugima oko sebe i kakav je osjećaj biti pored nekoga.

S osjećajem neugode dok si pored nekog znaš da ne možeš dalje. Tom odnosu nema budućnosti. I to je ono što sam naučila iz veze s ne-čovjekom i njegovom ne-obitelji. Ako ti netko stalno broji “mane” (koje to možda niti nisu), a ne ističe tvoje vrline i poljulja tvoju vlastitu sliku o sebi, ta osoba nije za tebe. Zapravo, takve osobe nisu ni za koga. Možda samo za sebe. Dok ne puknu i raspadnu se na tisuće malih komada jer prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Možda sam privremeno zaboravila sve što jesam i pamtila samo ono što nisam, ali izliječila sam se. Prigrlila sam i ono što nisam, a to je da nisam plitka kao ne-ljudi i ne biram ljude u svom životu prema njihovim diplomama nego prema njihovoj vibraciji.

Ni na jednom fakultetu nećete dobiti dušu, ako ju nemate. Dobit ćete diplomu.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst možete pročitati na Lola magazinu.

Previous

Kome treba internet kad imaš Vede?

Next

Žao mi je, ali nema vam pomoći, jer ste normalni!

4 Comments

  1. Zimzeleni cvijet

    Isto to sam i sama prolazila. Razlika je jedino što su njegovi ateisti i što je na kraju stao na moju stranu.

    • blogledalo

      Ti si, dakle, imala sreće. Relativno. Kako god, ispalo je da su mnogi proživjeli sličnu situaciju i da je mnogima ovaj tekst bio koristan. Najgore je kad misliš da se nešto događa samo tebi, da si lud/a i da te nitko ne razumije.

  2. Danijela

    znam točno kako si se osjećala. ja sam još uvijek u vezi sa njim iz takve obitelji ali k njima više ne odlazim što im je najbolji odgovor.

    • blogledalo

      Mudro! Mene je u takvim situacijama strah da će ipak negdje prevagnuti i odlučiti se za njih, a ne mene. Zato i izbjegavam te “razlike”. :/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén