Znaš li onaj osjećaj kad su oko tebe, kuda god da se okreneš, sve isti ljudi? Jednako odjeveni? Jednakog hoda? Jednako okupirani mobitelima, slušalicama, problemima, tragedijama?

Sigurno znaš. Ne moraš čak ni izaći na cestu da bi te taj val jednakog zapljusnuo, a u virtualnosti je stvar još gora. Sve je isto. Sve se jednako voli i mrzi, slijedi i kupuje. Čast izuzecima, ali malo ih je u odnosu na more ne-individualaca.

Lako za to što su ljudi izvana isti ili barem jako slični, problem nastaje kad takvi postanu i iznutra. Pa su svi odjednom iste profesije, čitaju iste knjige, zanimaju ih iste stvari… Moda izvana i moda iznutra. I moda “budi drugačiji”, “budi svoj”, “budi autentičan”. Odjednom imaš preplavljene ulice “svojih” i “autentičnih”, božemiprosti, ispranih mozgova koji svima pristupaju jednakim savjetima.

Bez obzira što se nekome dogodilo, svi znamo najbolje, svi smo pametni, svi se znamo staviti u nečiju kožu. I onda izjava iz samog Pakla: “Znam kako ti je!”

Sad ovdje zamisli red najgorih psovki koje u nekom teškom trenutku saspeš u lice osobi koja “zna kako ti je”, jer, realno, ku*ac zna kako ti je. Ili kako je njoj. Njemu. Susjedi.

Ne zna. Ali onda još i prosere da zna pa ti digne živac u nebesa. Iako smo svi moderno isti, svoji i autentični, zašto u modu ne dovedu dostojanstvo ili korištenje vlastitog mišljenja (baš vlastitog, ne nekog modernog), pa da, recimo, pokušavaš utješiti nekoga sa: “Ne znam kako ti je. Ne mogu znati. Ali te mogu saslušati.”

Ili nešto nalik tome, osmisli svoje rečenice, sigurna sam da možeš. Budi svoj. Budi autentičan.

Pružanje utjehe nekome na način da se stavljaš na silu u njegovu kožu nikako ne polučuje dobre rezlutate. Saslušaj, kvragu, šuti i budi tu, ali ne seri da znaš kako se netko osjeća.

Foto: Pexels.com

To što jednako izgledate, ne znači da imate isti život (iako, vjerojatno, danas ima i takvih).

O riječima utjehe moglo bi se pisati na stotine stranica ili opet ne napisati niti jedna jedina. Jer nema bolje utjehe od tišine i razumijevanja. Ili barem pokušaja razumijevanja nečeg što vrlo vjerojatno često prelazi naše mogućnosti razumijevanja. Jer takav je život, puno toga ne razumiješ i nećeš nikad. Ne postoje za sve u životu tečajevi, diplome, certifikati i upute. Dapače, za jako malo toga i postoji i te stvari gotovo da nemaju veze sa životom jer ostaju na razini teorije.

Praksa je nešto deseto. Život se događa iza zatvorenih vrata. Na igralištu. Na ulici. U tramvaju. I ne slijedi niti jedan priručnik.

Dogodi se onda, kad unatoč svemu što si uspješno izbjegao, preživio, sagradio i postigao, stigne nepredviđena šamarčina. Da šamar, nekad je to nokaut toliko jak da bi, da se tjelesno može opisati, bio bi u komi par tjedana ili mjeseci. Samo tako, bez najave, pravila, razloga… A ti kasnije ostaneš s jednim velikim ZAŠTO? iznad glave, s jednim od najgorih pitanja na koje vrlo vjerojatno nikad nećeš dobiti ili pronaći odgovor.

Lutaš tako s tim upitnikom iznad čela, sumnjaš u sve što se dogodilo prije upitnika, preispituješ sve svoje poteze, ali krivca za taj upitnik ne možeš naći. Pa ga izmisliš jer ti je tako lakše, jer moraš imati nekoga ili nešto na koga ćeš prebaciti teret tog ZAŠTO? Na prvu ti možda i pomogne, dobiješ neko privremeno olakšanje, ali u masi slučajeva s vremenom shvatiš da to što si sebi inscenirao nije istina i vratiš se na ono dobro, staro i neodgovoreno ZAŠTO? Jer i to je bolje od “Znam kako ti je” situacije.

Foto: Pexels.com

Ne znaš. Nećeš nikad znati. Niti ću ja znati kako je tebi. Razlika je što ti ja neću reći da znam, jer ne znam. A vjeruj mi, postoji nebrojen broj situacija u kojima ne želim zamisliti da sam na nečijem drugom mjestu. I ne, to me ne čini kukavicom ili lošom/slabom osobom nego samo čovjekom koji ne želi patiti ako ne mora. Ne taj puta i ne na taj način.

Ima patnje i neodgovorenih ZAŠTO? za sve dovoljno, ne otimaj se za tuđe.

Do idućeg puta, čuvaj se.

Zagrljaj,

A.

 

Tekst je objavljen na Lola magazinu.