Smatram se osobom koja drži do zdravlja i redovito obavljam kontrolne preglede. Jednom godišnje odem pregledati vid iako bih možda trebala i češće obzirom da sam stalno na laptopu/mobitelu, barem dvaput godišnje posjetim svog zubara (ne samo zato što je zgodan) bez obzira imam li neki problem, mjesečno idem psihijatrici, a jednom godišnje obavezno obavim i ginekološki pregled.

Bez svega toga ne funkcioniram nikako i mislim da bi svatko tko iole drži do sebe morao sve ove ili neke druge kontrolne preglede ubaciti u svoj godišnji kalendar.

Da, ginekologu najčešće odem jednom godišnje jer, barem za sada nemam potrebu ići češće, ali… U zadnje vrijeme imam osjećaj kao da sam konstantno pod ginekološkom prismostrom i to ne od strane liječnika nego od strane države i/ili Crkve. Namjerno koristim “i/ili” jer bih najradije napisala da ovo gdje ja živim nije država nego Crkva. A ne, napisat ću to. Da, živim u crkvi zvanoj Hrvatska.

Bez obzira odlazim li na misu, vjerujem li ili ne, Crkva dolazi do mene putem medija i zakona. Sveprisutna je i to me smeta tim više jer nisam vjernica i jer ih želim zaobići što više mogu. Poštujem tuđu vjeru, ali oni, odnosno Crkva, očito ne poštuju moj odabir.

I to svaki odabir. Ako pitaš Crkvu ja sam propali slučaj jer idem ginekologu, jer vjerujem znanosti i ne mislim da život počinje začećem, jer se seksam prije braka i koristim kontracepciju. Jer nemam djecu. Jer spavam sa životinjama. Jer ponekad gledam pornografiju, psujem, prakticiram jogu, jedem svinjetinu, izlazim neprikladno odjevena, snimam aktove, živim sama i ne želim se udati (u crkvi), ne idem na misu…

Jer koristim svoju glavu i mozak, a ne neku šprancu koju mi je Crkva nametnula.

Opet, po ne znam koji put u mojih 30 ljeta, spominju se ukidanja pobačaja, promjene zakona, utjecaj Crkve na zakon o abortusu, molitelji ispred bolnica i slična sranja i opet mi dižu tlak. Hrpa muškaraca u haljinama koji, iako je upitno, ne upražnjavaju seks i nemaju niti će imati djecu broje moje i tuđe jajne stanice, guraju prste dublje od ijednog ginekologa i uvjetuju što će žena učiniti u trenutku neželjene trudnoće.

Photo: Igor Dugandžić

Pa dokle više?!

Koliko treba vremena proći da ljudi zbilja nauče gledati svoja posla? Da shvate da nečije “blaženo” stanje, iako tamo negdje ima žena koje bi ubile da su trudne, nije blagoslov i ne žele ga? Kad će se poslušati struka i uvesti edukacija na vrijeme?

Kondomi stoje na svakoj blagajni odmah pored žvakaćih guma, čokoladica i cigareta, a imamo podatak da svega 12% seksualno aktivnih koristi kontracepciju? Ne završe svih 88% kasnije niti trudno niti abortiraju. Završi ih jako malo tako, a moglo bi još manje kad bi bili educirani i ne bi se skrivali od svojih potreba.

Ispod nedavno ponovno objavljenog teksta o depresiji muška osoba mi je napisala da “mlade žene trebaju rađati”. Ne trebaju. Niti mlade, niti stare. Rađanje nije potreba ili nužda, već vlastiti odabir u kombinaciji s mogućnostima u kojima se neka osoba nalazi.

Zašto mi ti isti muškarci, koji očito znaju sve o trudnoći, ne savjetuju što da koristim, uloške ili tampone? Pretpostavljam da ih i to onda zanima, ipak je povezano s rađanjem. Ili me ne pitaju koliko me boli sjediti dok krvarim? Ili koliko sam tužna kad mi zakasni, ali ne jer sam možda trudna, nego jer mi nedostaje moja menga i bez nje se osjećam kao bez ruke?

Zašto imam osjećaj da sam samo brojka, rasplodni materijal, potencijalna tvornica beba i da bi možda bilo najbolje da mi na sljedećem ginekološkom pregledu bude prisutan svećenik i da odmah dogovorimo trudnoću? Nije bitno s kime i kako, samo da se rodi. Da imamo +1 u Hrvatskoj. Da sam majka, nebitno kakva. Glavno da odradim biološki dio majčinstva, nikome od tih u mantijama nije stalo kako se ta djeca odgajaju, kakve vrijednosti im se usađuju, jesu li siti i na toplom. Rođeni su, tu daljnja priča prestaje.

“Rodila si jedno? Ajde, šta čekaš s drugim!”

I ne kažu ti to samo oni koji nikad nisu niti će imati djecu nego i žene. Da, žene. Za ne vjerovati jer bi očekivala razumijevanje od sebi slične, ali ne. Ta koja te tako nešto pitala ne samo da sve gleda isključivo iz svoje perspektive nego vjerojatno na mjestu mozga ima ono što je svećenik rekao prošle nedjelje. Sa svake mise vraća se na tvorničke postavke i kasnije širi ono što joj je u glavu usađeno.

Jednako kao što drugim ženama ne brojim imaju li i koliko djece, tako ne brojim i svu tu uzalud “bačenu” djecu u trenutku kada su se muškarci u haljinama odlučili zarediti. To je, pretpostavljam, bio njihov odabir. Sami su potpisali da će biti u “čistoći” i da će pomagati ljudima. Zašto onda nisu ni čisti i samo odmažu? Vrhunac licemjerja leži upravo tamo.

Imam ginekologa s kojim sam zadovoljna, koji je završio škole, fakultete i tečajeve da bi mogao reći pokoju o začeću, porodu, bebama, ali ni njega ne bih slijepo slušala jer ni on ne krvari svaki mjesec niti može znati kako se osjeća trudnoća. Lijepo je jučer izjavio jedan ginekolog, kad žena odluči pobaciti, ne može ju se nikako natjerati da rodi. To je njeno pravo.

Uostalom, to “dijete” ne nosi DNK Crkve, Isusa Krista ili ginekologa.

 

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

Tekst je objavljen na Lola magazinu.