Nekoliko dana nakon Majčinog dana, frendica i ja smo pokušale nabrojati tko je sve (frendice i poznanice) trudan, koliko još neka od njih ima do Dana D i gledale fotke tek nedavno stiglog dječačića. Normalna ženska kava, reklo bi se, ali onda ipak ne. Obje smo zaključile kako bismo najradije kartu za put oko svijeta, bez povratka i datuma s time da bih ja i mačku, koju već predugo iščekujem, povela sa sobom. Završila kava i svaka otišla svojim putem.
Kasnije me kopkalo, kao što me uvijek kopka ta tema. Jesmo li bile iskrene?
Ne znam za nju, znam da ja dijelom nisam. Znam da se iskreno veselim bebama, svima pa tako i onima koje se zateknu u mojoj neposrednoj blizini. Oduvijek je tako. Iako konstantno serem da sam kontra toga i da ne bih nikad bila majka znam da je to već postao moj obrambeni mehanizam jer sam bila blizu imanja djeteta ne jednom. Jer je želja, pa čak i obostrana, postojala. Jer imam kutiju sa stvarima koje povremeno kupim i čuvam. Za svoju curicu. Jednom. Nekad. Ako. Ne znam kada, kako i bude li uopće, znam samo da sam prije 10 godina imala potpuno drugačije planove za sebe i da mi je sad skroz nezamislivo da sam si tada htjela dvoje ili troje u godinama u kojima sam sad, isto kao što mi je nezamislivo da sad imam tek jedno dijete. Brojke su nebitne, ali gorak okus u ustima sve je prisutniji iako sam svjesna da vremena itekako imam. Sve me to podsjetilo na jednu priču koju sam nedavno čula:
Prije 50 godina jedna mlada majka odlučila je obilježiti prvih 36 dana svoje djevojčice. 36 jer je toliko fotografija bilo u jednom filmu. Svakog dana je svojoj bebici s veseljem mijenjala odjeću i oblačila je po tada posljednjoj modi i snimila po jednu fotografiju. To su bili zajednički trenuci samo njih dvije i nije htjela ne sjećati ih se. Tu su bili momenti poput prvog otvaranja očiju, zijevanja, rasta ili opadanja kosice i svega onoga što svi roditelji znaju. Nakon što je ispucala film otišla je u foto radnju da ga razvije gdje je sve palo u vodu jer nije dobro stavila film u aparat. Fotografija nije bilo, a film je bio netaknut.
Suze koje je tada isplakala si ne želim ni zamisliti jer na samu pomisao da se meni tako nešto dogodilo plačem i ja sad, pored sve moderne tehnologije, 50 godina kasnije.
Zlobnici danas bi rekli da kud nije provjerila aparat, zašto nije ispucala više fotografija i filmova, zašto ovo, zašto ono… Nije. Tako se dogodilo. Obrišeš suze i ideš dalje.
Samo jučer sam snimila valjda 20-ak fotografija svog tanjura za ručak. Koji je svaki dan skoro isti. Tanjuri koje svi imamo iz Ikee. Na stolu koji svi imamo. Iz Ikee. I poludim kad nemam bateriju na mobitelu dovoljno punu da snimim nešto iste sekunde.
Ideja žene iz istinite priče je ono što danas svi radimo, 50 godina kasnije. I uzimamo zdravo za gotovo. Sumnjam da u to unosimo tolike emocije kao što je ona jer imamo filtere što za fotografije što za životne situacije i uvijek sve radimo u više primjeraka ali ne zato da se ne bi dogodile slične situacije kao iz priče nego zbog taštine i navike.
Majka je 20 godina nakon dočekala i svoje prvo unuče. Ne znajući hoće li biti curica ili dečko, pripremala se za taj događaj kupivši veliku bijelu košaru i dvije duge satenske vrpce za mašnu oko košare. Plavu za dječaka i ružičastu za djevojčicu. U trenutku kada ju je kćer, ona ista sa 36 fotografija koje nikad nitko nije vidio, nazvala i javila da je prvo unuče unuka, strpala je ružičastu vrpcu u torbu i dojurila u rodilište. Plavu vrpcu je iskoristila nagodinu za unuka.
Iako još nisam majka smatram da je to najljepše što se jednoj ženi može dogoditi i da je svaka žena još ljepša kad postane majkom, bez obzira na kile i sitne nedostatke koje postpartum period za sobom nosi. Voljela bih jednom barem znati što se krije iza izjave poput “neka još malo bude samo moj” (izjava frendice koja se treba poroditi svaki čas) , kakva je emocija prvi puta ugledati nešto što čekaš toliko dugo, puno dulje od 9 mjeseci i snimiti 36 fotografija koje život znače. Jednom. Nekad. Ako.
A voljela bih i da majka iz priče doživi da zajedno sa svojom djevojčicom, dođe u rodilište s ružičastom ili plavom vrpcom nekih 30-ak godina nakon zadnjeg puta. Ne mora snimati fotografije, to će drugi.
Košara još postoji, čini mi se, u prizemlju.
Zagrljaj,
A.
Postovana,
U istoj kartici teksta ste napisali:”Konstantno serem protiv majcinstva i govorim da nikada ne bih bila majka”…a u iducoj recenici spominjete kutiju u koju stavljate kupljene stvari za potencijalno dijete?! Izmedju spominjete nekakav obrambeni mehanizam….Prva konstatacija prakticki ne ostavlja nikakvu rezervu i zvuci potpuno rezolutno, sto u nastavku potpuno pobijate iznosenjem dubokih osjecaja. Obzirom da zivimo u relativno liberalnim vremenima kada je i majcinstvo i ne majcinstvo prihvaceno kao takvo, i ne cini nekog vise ili manje vrijednim, zasto lagati prijateljici, pogotovo tako odlucno? Ne zelim da ovo shvatite kao uvredu ali tekst zvuci iscaseno jer u samo par recenica iznosite potpuno oprecne teze bez ikakvog ocitog razloga….Ako smijem malo generalizirati o svom rodu, upravo ovoga se muskarci smrtno boje, nejasnog stava kod suprotnog spola, ona to zarko zeli ali laze frendici da to jako ne zeli, u mozgu prosjecnog muskarca to izazobe kratki spoj i pita se sto ocekivati od tako nekoga?!
Nadam se da ne davim
Lp, MB
Poštovani MB, ne davite. 🙂 Ispričavam se na malo zakašnjelom odgovoru no priča i jest takva kakvu ste napisali. Tim više jer moja prijateljica zna što stoji iza (događaji i želje iz prošlosti) i zašto se “branim” od nečega što realno želim. Muškarac ili muškarci se ne trebaju u konkretnom slučaju bojati jer stvari su jasne kada dođe trenutak i razgovor o toj temi. Za sada još nije došao. Lijep pozdrav i zahvaljujem na komentaru, Ana K.
Meni se sviđa Vaš blog. U biti – uspjeli ste prikazati sav strah, nadanja, želje, očekivanja, ….žene . U opće.
Možda i svakog čovjeka koji se bori sa dualizmom u sebi, i onim vječitim ; da – ne! I kada si na “jednoj strani”, a želio bi (bar malo) biti i drugoj “strani”. Znam po sebi. Isto sam, dok su se moje prijateljice redom udavala, sebi (i drugima )govorila – kako mi je to (bar dok su još tako mlade) – “glupa ideja”. Vremenom, kako je vrijeme prolazilo, znala sam se “uhvatiti” kako maštam o obitelji, o divnom mužu i djeci. Međutim splet različitih okolnosti (rat, izbjeglištvo,…) su me činili daljom od realizacije iste. A tim je želja, negdje duboko u meni, više rasla. Ta “ideja” mi se činila sve daljom kako je vrijeme više prolazilo. Ponos, inat, šta li, samo su izazivale u meni bunt, i potrebu da drugima pokažem (i dokažem) kako mi je ta ideja (brak, djeca, i tome sl.) strana, ako ne i totalno negativnoj konotaciji. I drugima i sebi sam nabrajala razloge -“protiv”….. Dok je u meni sve jača bila želja – “za”.
Da ne duljim, relativno kasno (za tadašnje pojmove) sam se udala . Imam dvije krasne cure. I to je ono pozitivno. Međutim…. Što se braka tiče…. Hmmm…. to nekom drugom prilikom.
Kako god, Ana, nema toga što ne možete pobijediti. nema tih problema, bola , patnje, tuge,… iznad koji se ne možete izdici. I biti samo još veći. I bolji. Ne trebate se boriti mi protiv koga. Sva snaga, nadahnuće, sreća – je u pobjedi samoga sebe. I svoga straha. 🙂
Divna ste osoba. Divni su Vam blogovi. U mnogima sam “prepoznala” sebe (nekad!); a sada sam tu gdje jesam. Na vrhu. 🙂 Pobijedila sam samu sebe. Izdigla se iznad (tuđih) negativnih komentara. I dokazala, i sebi i drugima, da hoću i da mogu. 🙂
Samo naprijed. Tvoji tekstovi daju razlog za razmišljanje. I preispitivanje sebe: gdje sam bio, gdje se nalazim, kuda sam krenuo. 🙂
Hvala-.
Ljubim! 🙂
Ana, zanemarite “kritike”, dotičnog gospodina.
Meni se Vaš blog sviđa. 🙂 Podsjeća me na mene u mlađim danima. I sve te dileme, dualizam : strah i želja, za brakom, djecom,… I, iskreno, upravo i jeste sve načinjeno od dualizma. I sav taj moj život dalje. Dualizam i postoji da bi smo znali razlikovati “jendo od drugoga”, dobro od lošega,…. Bez tuge smijeh nam ne bi predstavljao ono što rasterećuje, opušta,….
Imam dvije prekrasne kćerke (Hvala Bogu), ali,….sav taj put – dovdje, je bio posut trnjem. i sad ga cijenim . tek sad. Inače sam sve uzimala zdravo za gotovo. Ali – nije tako. Sve činimo sami. Samo je stvar odluke. A ja sam odlučila – želim biti sretna. 🙂 I – tek sada i jesam sretna. Doista.
Svako dobro, Ana. Imaš snage, imaš imaš duha, imaš potencijala,…. Sretno! :*
SPO
Hvala od srca na ovako lijepom i iskrenom komentaru! Svako dobro i tebi i tvojim princezama! :*
Iskreno… Sudeći po ovom Vašem komentaru, Vi ste, onda, najiskreniji (možda) muškarac kojeg znam?!!
Nisu samo žene oprečne (u izjavama, ali i razmišljanjima) – i te kako su to i muškarci! Čak i oni koje poznaš desetljećima. Zato – ne generalizirajte… Vi!
Članak je zaista zanimljiv; iskren; inspirativan (postavimo si svi pitanje koliko puta smo, samo, nepotrebno slagali?! Sami sebe! 🙁 Cak i Vi. Osim ako niste, kako rekoh, najiskreniji muškarac (osoba) na svijetu.?! Ili ste, samo, (oprostite na izrazu, jer mi nije cilj biti gruba) jako (ne)samokritični!
Lp. SPO
[…] Tekst izvorno objavljen na Blogledalu. […]